Mlada Hrnjevčanka o svojoj tanzanijskoj pustolovini i iskustvu volontiranja u sirotištu
6.6.2021. | 13:59
Kristina Šimić
Pregleda: 7263
FOTO: Valentina Zmeškal: privatna kolekcija
Osamljena drveća afričkih savana, golema stada antilopa , bivola i nosoroga te veličanstveni suton satkan od svih nijansi narančaste boje koji tek pred noć počasti nebom najtamnijom nijansom jantara. U zraku miris, suhe, ispucale zemlje pomiješana s mirisima ebanovine i suhih trava slika je Afrike koju zamišljamo svaki put kad netko spomene kontinent koji već stoljećima kroz različitosti svog postojanja priča priče na bezbrojnim jezicima i uči nas da osluškujemo srcem.
Zov Afrike pretočen u priču o suosjećanju i sebedarju čula je i Hrnjevčanka Valentina Zmeškal koja se na svoju afričku avanturu odlučila samoincijativno, ispunivši sama sebi davnu želju.- Volontiranje u Africi bila je moja dugogodišnja želja. Odlučila sam kupiti avionsku kartu i samostalno organizirati misiju. Kontaktirala sam direktno udruge u Tanzaniji te pronašla Udrugu Kuzuri Tanzania i tu je avantura počela- prepričava nam Valentina početak svog volontiranja.
Za vrijeme svog boravka u Tanzaniji, Valentina Zmeškal volontirala je u sirotištu Arushi gdje je bila učiteljica. U sirotištu je tada boravilo 50-ero djece, a cijeli dan je bio organiziran i ispunjen. Jutarnji sati predviđeni su za školu i učenje. Vrijeme oko podneva predviđeno je za ručak. Nakon toga obavezna je igra pa popodnevni odmor uz pjesmu i crtiće, a zatim rad u vidu čišćenja, pospremanja kreveta, ručno pranje odjeće te pranje uniformi. Djeca se od najranije dobi uči da steknu radne navike i budu spremni za preživljavanje.
Poslijepodnevne sate volonteri bi često provodili u plasteniku, gdje su uzgajali vlastito povrće ili bi odlazili volontirati u školu. Školu si rijetko koje dijete u Tanzaniji može priuštiti. Djeca su čitave godine odvojena od roditelja te nemaju nikakav kontakt s vanjskim svijetom i obitelji, dok je posjet obitelji moguć samo jednom godišnje. Pojedina djeca imaju čak po 50-ero braće i sestara, s obzirom na poligamiju pojedinih tanzanijskih plemena. Svakog dana Valentina Zmeškal putovala je sat vremena do sirotišta tanzanijskim prijevozom dala dalom. Riječ je o minibusu s dvadeset sjedećih mjesta, ali Valentina misli kako u njemu nikad nije bilo manje od pedeset što ljudi, a što životinja. Doživljaj kojeg se Valentina i danas sa smijehom sjeti.
Neupitno je da je odlazak u daleku Tanzaniju za Valentinu iskustvo koje ju je iz temelja promijenilo, natjeralo je da preispita vlastite životne stavove i pogleda svijet iz nekog drugog ugla, ugla za koji možda nije znala da postoji. Ono što je posebno ostavilo trag na njezinom srcu, dva su događaja koja će zauvijek pamtiti.- Ono što me posebno rastužilo bio je prvi dan u sirotištu. Kad je došlo vrijeme ručka , pustili su djecu van da se igraju. Nakon toga uslijedilo je učenje i posao. Upitala sam : „Zašto im ne poslužimo ručak“?, a njihov odgovor je bio :“Danas nema hrane, a kad nema hrane te dane jednostavno ne jedu.“ To je bio takav šok, nisam mogla vjerovati.
Također, u sjećanje mi se urezao i odlazak na svetu misu. David, dječak iz sirotišta, Henry, volonter iz Engleske i ja pješačili smo nekoliko kilometara. Nesnosne vrućine učinile su naše pješačenje još izazovnijim, a sa sobom nismo imali vode. Nakon što smo se Henry i ja nekoliko puta požalili na žeđ i vrućinu, David, dječak od četrdesetak kilograma ponudio se da nas ponese na leđima. U tom trenutku on je to najozbiljnije mislio. Idućih nekoliko sati pješačenja do crkve, ni riječ nismo progovorili. Oni ne znaju da se mogu požaliti na nešto ili da se nešto ne može napraviti. Riječi neću, ne mogu i ne želim ne postoje u njihov rječnik. -prisjeća se Valentina svog tanzanijskog iskustva.
Ne postoji ni jedna dodirna točka s kojom bi mogli usporediti Hrvatsku i Tanzaniju, dva različita svijeta koji koegzistiraju svaki na svom meridijanu i životnim pravilima kovanim po nekim drugim zakonima. Za Valentinu Zmeškal, ovo volontiranje bilo je i svojevrsno putovanje duha, put samoostvarenja. Trenutak u kojem udaljeni od komfornosti vlastitog života, uspijemo kritički sagledati svu bahatost i nezahvalnost vlastitog bića, u svijetu koji načet egoizmom, broji beznačajne pobjede ega, pa se onda očiju zagledanih u nebo boje naranče, rađamo čišći i bolji kroz suton koji krvari najtamnijom bojom jantara.
Svima koji bi željeli proživjeti iskustvo Afrike , Valentina poručuje- Imamo dvije ruke, jednu da pomognemo sebi, drugu da pomognemo drugima. Ne nužno misijom u Africi, možda je i prvom susjedu do nas potrebna pomoć, ali svako bih preporučila svakome, tko želi i može, da ode. Predivno iskustvo, i paleta osjećaja koju ne možete zamisliti nego morate doživjeti.-
