Mali Brođanin (8) očistio maminu karticu za 2000 kuna igrajući igricu na mobitelu: ʼPlaćao je odjeću likuʼ
Ilustracija- dijete s mobitelom
(FOTO: Shutterstock)
Industrija računalnih igara jedna je od najbrže rastućih u svijetu, a danas daleko iza sebe ostavlja i glazbenu i filmsku. Iako relativno mlada, podložna je rapidnim promjenama - kako u načinu konzumacije, tako i u načinu monetizacije.
U prošlosti je kupovanje videoigre zahtijevalo svega nekoliko koraka. Kupac je otišao u trgovinu, izabrao igricu i kupio je. Tom jednokratnom kupovinom kupac je imao pristup svemu što je ta igra nudila. Pojavom interneta taj isti kupac više nije morao izaći i kupiti igru već mu je omogućeno kupiti je i „skinuti" putem online trgovine.
Uz očite pozitivne strane ovog načina kupovanja igara ujedno je započeo i razvitak kupovanja unutar igre - takozvana mikrotransakcija. Riječ je o svemu što potrošač može kupiti unutar same igre - poput kozmetičkih, zabavnih i premium predmeta - korištenjem stvarnog novca. Usto, u mikrotransakcije spada kupovina virtualnih valuta koje je moguće iskoristiti jedino u toj igrici, raznih virtualnih predmeta, skraćivanje vremena čekanja da se obavi određena akcija u igrici te ono, najvažnije, kupovina nasumične šanse - danas poznatija kao „loot box". Takva mikrotransakcija nudi vam šansu da dobijete neki vrlo vrijedan predmet iz igre, ali ključna riječ u takvoj kupovini je „šansa" jer - zapravo - ne znate što ćete dobiti. Dajete svoj novac u nadi da ćete osvojiti potencijalno vrlo skup i moćan predmet za samo par dolara, no bez ikakve garancije.
Ako vam takav model zvuči poznato, to je zato što se - u osnovi - radi o klađenju. Zbog toga je nekoliko zemalja Europske unije, kao što su Belgija i Nizozemska, zabranilo takav način monetizacije te ga ne kategoriziraju kao kupovinu unutar igre, nego jednostavno kao - klađenje.
Već u početku postojanja mobilnih igara njihovi proizvođači shvatili su kako zlouporabiti ljudsku psihologiju te tako mikrotransakcijama ostvarivati masovne prihode. Potrošači instaliraju besplatnu igru misleći kako ih ona neće ništa koštati, dok su u stvarnosti to najskuplje igre. Mobilne igre dizajnirane su na način da izazivaju ovisnost kod igrača što je posebno vidljivo kod djece i maloljetnika. Kroz razne psihološke trikove oni koji ih prodaju potrošače uvjere kako, zapravo, gube novac ako ne potroše barem stotinjak dolara za unaprjeđivanje iskustva igranja. Besplatne igre su također prepune reklama. Dakako, želite li ih se riješiti i postati premium korisnik, to također morate platiti. I tako ono što je u početku bilo besplatno, postaje - najskuplje.
Još jedan podmukli trik je separacija valuta. U tim igrama nikada nećete direktno novcem kupiti stvar koja vas zanima. Prvo ćete novcem kupiti valutu koja vrijedi u toj igri, potom tu valutu pretvoriti u druge i tek onda nju iskoristiti kako biste kupili stvar koja vas zanima. Na taj način igre, kroz više razina različitih valuta, kreatori igara stvaraju osjećaj kako zapravo ne trošite vlastiti novac.
Trikovi koje koriste posebno su učinkoviti na djeci. U najranjivijim godinama oni predatorski iskorištavaju razvijajući mozak djeteta te ih pretvaraju u ovisnike i kockare.
Pritisak vršnjaka također igra veliku ulogu. Kad jedno dijete kupi neku novu stvar u igrici, kao na primjer, novi skin u Fortniteu ('Skin' vam omogućuje da promijenite vizualni izgled vašeg lika, ali ne utječe na performanse), onda znate da i svi ostali moraju to kupiti, inače riskiraju biti izvrgnuti poniženju i poruzi vršnjaka. Kada tome nadodate i popularne streamere igara, atlete modernog doba, onda je jasno koliko je djeci lagano upasti u zamku.
Neugodno iskustvo koje je imala s mobilnim igrama, za SBplus portal opisala je Brođanka A.K. - mlada majka u tridesetim godinama, kućanica koja, zajedno sa svojim mužem, privatnim poduzetnikom, ima osmogodišnjeg dječaka.
„Znam da će me zbog ovog neki smatrati lošom majkom, ali moram nešto reći barem da upozorim ostale roditelje na ovo što se meni dogodilo. Znači pod broj jedan, nikada nemojte mobitel koji ima spojeno internet bankarstvo dati djeci. Muž i ja oboje imamo smartphone mobitele, dok sin još nema mobitel. Ja sam na mobitelu imala internet bankarstvo, dok ga muž nema, pošto ja plaćam račune i obavljam kupovinu. Sin nas mora pitati ako želi igrati svoje igrice koje mu mi strogo kontroliramo, ne damo mu mobitel dok ne napravi zadaću i tek onda može na mobitel sat-dva. S vremena na vrijeme, sin bi uzimao moj mobitel i nakon nekog vremena primijetila sam da mi stalno fali sto-dvjesto kuna s kartice pa sam mislila da je muž možda koristio moju karticu. Kada sam išla provjeriti sve isplate imala sam što vidjeti, preko 2000 kuna potrošeno na igru tijekom mjesec dana. Sin je preko moje kartice kupovao nekakvu odjeću za svog lika u videoigri, kao i za lika svojih prijatelja. Plaćao je plave rubine kako bi mogao kupovati oružje. Ne trebam vam ni reći da otad nije vidio mobitel par mjeseci i dobro ću razmisliti kada će dobiti svoj vlastiti."
izvor: Sbplus
