Lipik je moja jedina opcija, a svi trebamo raditi na boljitku
FOTO: Compas
Ovoga ljeta u središtu lokalne pozornosti bio je Lipičanin Blaško Skender koji je od 3. do 9. kolovoza sudjelovao na biciklističkom ultramaratonu Vukovar – Dubrovnik s ciljem obilježavanja godišnjice Vojno - redarstvene akcije „Oluja“ te Dana hrvatskih branitelja i Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
Gotovo dva mjeseca kasnije, nakon što su se dojmovi slegnuli, s njime smo razgovarali o tom velikom iskustvu, ali i o ostalim aktualnim, životnim temama i problemima.
Kakva su iskustva koja ste doživjeli na ultramaratonu od Vukovara do Dubrovnika i što je najvrijednije što vam je on to donio?
Najvrijednije je što sam na Ultramaratonu stekao poznanstva i prijateljstva za cijeli život. Upoznao sam neke nevjerojatne ljude. Isto tako na neki sam način bolje upoznao sam sebe. Ovo iskustvo mi je pomoglo da postanem skromniji. Jer mi mislimo za sebe da sve znamo, da smo moćni, a onda na tom ultramaratonu vidim kako voze ljudi koji su i 20 godina stariji od mene. I to mi da elan i volju da i ja poželim biti takav za 20 godina. Na ultramaratonu čovjek spozna svoje granice jer, iako sam uglavnom bio među vodećima, bilo je etapa kada sam zaostajao i kada sam u stvari vidio koliko mogu biti malen i slab. To čovjeka „spusti“ i u njemu izazove poštovanje. Zato sam danas prezadovoljan što sam završio taj maraton.
U fizičkom smislu, koliko je bilo zahtjevno?
Osobno, cilj ovog ultramaratona mi je bio da se testiram i vidim gdje sam po pitanju svoje fizičke i psihičke spremnosti, po pitanju zdravlja i izdržljivosti. Na kraju sam se iznenadio koliko je moje stanje u stvari dobro, koliko sam stabilan i koliko imam snage i dobro sam pripremljen.
Važno je da ljudi počnu raditi na sebi
Ali moje sudjelovanje na ovom ultramaratonu imalo je još jedan važan cilj, a to je dati primjer odnosno svojim primjerom pokušati utjecati na druge da počnu raditi na sebi. Pri tome mislim i na ljude svojih generacija, ali i na mlade. Jer prateći ljude u svakodnevnom životu, u razgovoru s njima, prateći ih na društvenim mrežama, vidim koliko je u stvari izgubljenih ljudi, prepuštenih samim sebi, bez ideja, inicijative i ambicije. Takvi jako puno kritiziraju, ništa im ne valja, svatko im je kriv, posebno država. Da se razumijemo, naravno da neke stvari realno ne valjaju, ali tu je jedan drugi problem. Neki od njih dobivaju mjesečno mirovinu od 4 ili 5 tisuća kuna, sjede kod kuće ili ujutro dođu na kavu ili konjak, a ljudi na skelama pored njih rade za 2 i pol tisuće kuna na temperaturi od -2 Celzijusa. I onda se ja u stvari pitam tko je tu ugrožen i tko bi u stvari trebao prigovarati? Zato sam htio svojim primjerom pokazati da svatko može i treba pokazati volju za inicijativom u nečemu čime se bavi. To vrijedi i za mlade, ali i za te naše dečke, branitelje, da se malo pokrenu jer najveći je problem što su ti ljudi u mirovini. I ja sam, ali ja sebe ne smatram invalidom iako sam 70% invalid, a ova sitna ranjavanja ni ne brojim. Zato sam i maksimalno angažiran i aktivan i najmanje mirujem.
Osim biciklizma, koje su još aktivnosti kojima se bavite i koje vas okupiraju?
U Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja sam 9 godina, sa statusom spašavatelja i u stvari sam oduševljen s HGSS-om. Mislim da ta organizacija treba biti primjer kako se u Hrvatskoj u stvari treba raditi i kada bi svi tako radili, država bi nam bila bez problema.
U čemu je tajna te organiziranosti HGSS-a?
Jedino mjerilo napredovanja je kvaliteta, znanje, vještina
U stručnosti, jer su na ključnim pozicijama stručni i kompetentni ljudi. Oni su proizašli ili iz vojske, ili iz specijalne policije, ili iz vatrogasnih postrojbi. Tečajevi na kojima predaju ti ljudi su nevjerojatni, na razini fakultetskih predavanja i ne bi vjerovali koliko se na tim tečajevima može naučiti. Iskreno, za sebe sam mislio da znam dosta toga, a u stvari nisam znao ništa. U tom organiziranom sustavu ne postoje protekcije jer je jedino mjerilo napredovanja kvaliteta, znanje, vještina.
Jedna ste od legendi obrane Lipika u Domovinskom ratu. S velikim vremenskim odmakom, kako danas gledate na to razdoblje vašeg života?
Mi smo bili mladi i hrabri i baš ta hrabrost i srčanost je razlog zašto Lipik nije davno prije pao. Nas nekoliko je i tada bilo ispred svog vremena. Imao sam tada 24 godine, Pinta (Vinko Dolić) 19, imali smo dva „šarca“ i nas nekoliko je stalno pucalo po neprijatelju i mijenjalo pozicije da bi izgledalo kako nas je puno. Zato su na TV Banja Luka rekli kako „u Lipiku ima 700 ustaša“, a nas je bilo svega stotinjak branitelja. Tu je bilo važno imati srce jer mi smo se u ratu u stvari učili kako se puca iz pojedinog oružja, npr. „Ose“.
Po činu ste natporučnik i bili ste zapovjednik 2. pješačke bojne. Uspoređujući to i današnje vrijeme, dojam je da je usprkos teškom i opasnom ratnom vremenu, tada bilo puno više zajedništva? Je li to tako i ako je, zašto?
Je, istina je. Tada smo disali kao jedan, slično smo i razmišljali i čuvali jedni druge. Ja sam nekada za neke inicijative mogao za čas podići nekoliko stotina ljudi, a danas ne znam da bih mogao nagovoriti svoje sinove da idu sa mnom. Istina je da su se ljudi u ovih skoro 30 godina na puno toga „opekli“, doživjeli su puno nepravdi i jako su sumnjičavi.
Privatnici su današnji herojiTu su i neka dvostruka mjerila koje ljude dodatno ogorče. Naprimjer privatnici. Mislim da su oni današnji heroji, kao što smo mi bili heroji u Domovinskom ratu. Oni stvaraju radna mjesta, omogućuju ljudima rad, posao, plaće. Njih treba stalno iznova stimulirati i nagrađivati, pomagati da se razvijaju. Lokalno se to i radi i to poticanje poduzetnika i obrtnika je za svaku pohvalu, ali onda u isto vrijeme država preko raznih inspekcija na tim privatnicima trenira ne znam ni sam šta. Pa onda ugostitelj zbog 50 lipa viška u blagajni, dobije kaznu od 15 ili 20 tisuća kuna. A neki farbaju tunele tko zna koliko puta za 40 milijuna kuna i nitko za to ne odgovara?! Ta dvostruka mjerila su problem i kod ljudi izazivaju ogorčenost. Još k tome imamo medijsko crnilo koje truje i utječe na psihu ljudi. Ja u posljednjih 6 mjeseci uopće ne gledam televiziju ni vijesti jer sam shvatio da je sve namješteno i da je jedini cilj zatrovati ljude. Od tuda toliko otrova, jala, zločestoće.
Ali bez obzira na to, „mali ljudi“ su uvijek mogli utjecati na velike i važne stvari.
U ratu sam vodio 700 ljudi i baš zato mi je teško što ne osjećam da je moje iskustvo dovoljno iskorišteno u ovom gradu. A prošlost je potvrdila da se imalo šta iskoristiti. Ne mislim samo na ratno razdoblje obrane Lipika nego i na vrijeme poslije. Nas par entuzijasta smo, između ostalih zaslužni za povratak konjičkog sporta i konja u Lipik. Pokojni Gudi (Davor Gudac) i ja smo namjerno jahali kroz grad sa željom da isprovociramo i vlast i odgovorne da nešto poduzmu po pitanju povratka konja u Lipik. Vjerujem da smo u tome i uspjeli, svi su se angažirali i zahvaljujući tom zajedničkom angažmanu mi danas u Lipiku imamo ergelu i konje. To je još jedan primjer koliko „mali“ ljudi mogu utjecati na neke važne stvari. Takvih svijetlih primjera ima i danas i te pozitivne inicijative treba podržavati. Općenito, ljudi bi se trebali više uključivati u društveni život i rad u sredini u kojoj žive, više se dati, pokušavati nešto promijeniti na bolje.
Koji su po vama najveći problemi Lipika?
Najveći problem je hotel i ta priča koja sad traje već skoro 30 godina. Kad smo odmah poslije rata htjeli nešto napraviti, prije svega po pitanju obnove uništenog parka kako bi ga obnovili, onako kako je to bolnica napravila, naišli smo na otpor uz objašnjenje da to nije naše, odnosno u vlasništvu je ZRC-a. 30 godina kasnije park je totalno uništen. Ista stvar je s Wandelbahnom i Kursalonom. Kada sam bio gradski vijećnik krajem 90-ih godina predlagao sam da s prezentacijom ovih objekata kako su izgledali nekada i tada, obiđemo institucije u Hrvatskoj, ali i Austriji i tražimo sredstva za obnovu. Siguran sam da smo u to vrijeme mogli dobiti neke novce, ali i tada je odgovor bio da je vlasnik ZRC i da mi s tim nemamo ništa. A svi znamo u kojem je stanju i danas. To je nešto što boli i mene i brojne druge Lipičane.
A koje su dobre strane života u Lipiku?
Lipik je sve ljepši
S druge strane jako je puno dobrih primjera i ja moram priznati da sam zadovoljan s Lipikom danas, kako se radi, razvija i u kojem smjeru ide. Lipik je sve ljepši, ima sve više posjetitelja i sve više koristimo naše najveće prednosti, a to su čistoća i ekologija. Vidi se da se radi puno i vesele me planovi daljnjeg razvoja po kojima bi trebalo biti još bolje. Još da nam je malo više zajedništva, a manje podjela, posebno po političkim linijama, bilo bi još bolje. Jer bez obzira na političku stranku, svima nam je cilj boljitak i napredak ovog grada.
Problem odlazaka mladih je problem s kojim je suočena cijela Hrvatska. Vi ga proživljavate na vlastitoj koži jer vam je kćerka Marija odselila u Irsku. Kako na to gledate?
Nije mi svejedno, nije mi lako, ali rekao sam joj: „Gdje bolje, tu duže.“. Ja sjednem i za 2 sata odem u Irsku, čujemo se svaki dan video pozivom i to nije problem jer ona kao da je tu. Ali nije mi svejedno što je otišla. Volio bih da je ostala. Općenito, mislim da mi u Lipiku i Pakracu imamo puno kvalitetnih i sposobnih ljudi koji su spremni napraviti i organizirati svjetske stvari. Pokazala je to ekipa koja organizira streetball, Lipik 3x3 challenger. Ali po meni, problem u cijeloj Hrvatskoj je što ti ljudi nisu dovoljno iskorišteni i što im se praktički ne da prava prilika da stručnošću i znanjem dođu na važne pozicije i tako direktno utječu na život i društvo u kojem živimo. Mislim da je to glavni razlog što se mladi iseljavaju i odlaze u inozemstvo i za taj problem će se morati naći rješenje. To je veliki problem jer Lipik ima sve manje stanovnika. Morat će se nešto po tom pitanju dogoditi, demografska slika se mora promijeniti jer bez ljudi ne može se ići naprijed.
Koji su vam sljedeći konkretni planovi?
Dosta držim do branitelja, posebno do poginulih i jedan od ciljeva ultramaratona Vukovar – Dubrovnik je bio da im na taj način odamo dužnu počast. Plan i želja mi je da sredinom studenog organiziram biciklistički maraton od Lipika do Vukovara, u čast poginulih hrvatskih branitelja.
Naravno, obiteljski cilj je odškolovati mlađeg sina Lovru, a stariji sin Leo je završio školu. Što se mene tiče ja sam Lipičanin i nema šanse da to išta promijeni. Moj jedini plan je Lipik, ostanak ovdje i naravno da ću i dalje nastojati biti od pomoći i biti aktivan, s ciljem da nam život u našem gradu bude sve bolji pa da se naša djeca i mladi počnu u njega vraćati.
Članak preuzet s Compasa.
https://www.compas.com.hr/clanak/5/7326/lipik-je-moja-jedina-opcija-a-svi-trebamo-raditi-na-boljitku.html
