KOLUMNA: Je li žena sa 38 godina na zalasku života?
22.10.2021. | 12:12
Artrama
Pregleda: 5221
Žena
(FOTO: 034 portal)
Ovih dana internetom sijevaju uvrede na račun stričeka koji je u emisiji Brak na prvu rekao: "pojavila se žena koja ima 38 godina, na zalasku života". No, nećemo ovdje nastričeka s elegantnim odsjajem na glavi i očitim zalaskom mozga trošiti minute, nego analizirati jesmo li mi koji imamo 38 i više godina na zalasku života i jesmo li, prema ovakvim epitetima, uopće živi, obzirom da su u vrijeme pračovjeka ljudi u tim godinama umirali. Pa ne bi bilo zgoreg da se oni nakon 38 godina zapitaju zašto su još živi, a ovi blizu 38 mogu očekivati da bi mogli svaki dan umrijeti. Red je se ovdje nasmijati, no idemo ipak mi sve to malo analizirati.
Prisjetimo se, većina nas u svojim dvadesetim godinama izlazili smo sva tri dana vikenda, odnosno petak, subotu i nedjelju. Ja sam sa zabava u gradu, ili npr. u Kuzmici za Kuzminje znala doći ravno na jutarnju misu ili na posao, ali nekoć je i Donald Trumph imao kosu. Danas, ne izlazim baš često, otprilike 7-8 puta godišnje (izuzevši dnevne kave na špici i one slučajne susrete koji završavaju kavom ili ciljane dogovore). Ali iskreno, za razliku od onih u dvadesetima, nakon sadašnjih izlazaka potreban mi je 5-7 radnih dana za oporavak. Ako kome treba manje, čestitam situaciju.
U tim dvadesetim mogli smo bez problema sjediti na betonu, hodati golih bubrega, trpjeti smrtne bolove hodajući u štiklama sa potpeticom 12 cm, izvijati se u kraćoj suknji koju baš ni tada nisam voljela i sličnoj neudobnoj garderobi. Sve za ljepotu i prikazivanje tadašnje sezonske modne osviještenosti. U tim godinama ništa nisam radila i nezamislivo mi je bilo da ću vikendom htjeti raditi išta osim izlaziti. A danas mi je nezamislivo provesti vikend bez obiteljskog ručka, raskošne papice, pravljenja kolača. A najviše me veseli čišćenje kuće i uređivanje vrta i okoliša, što mi je u tim dvadesetima, kako sam već rekla, bilo nezamislivo.
Naravno, i danas me kao i svaku ženu, veseli otići u trgovački centar i kupiti koju krpicu, ali više se ne baziram na modne trendove, ono da li su krpice markirane i sl., nego mi je bitno da je udobno, a onda da mi dobro stoji. Ali, za razliku od nekada, kada se mama brinula za kućanstvo, sada skrenem i po koji lonac, tavu, posteljinu, deke, jastuke, a da ne govorim o raznim dekorima na koje zadnjih godina trošim silne novce.
U tim mojim dvadesetim godinama izlasci su počinjali s kućnim tulumima, a završavali u prestižnim caffe barovima, a u kasnijim noćnim satima u diskotekama u Požegi, a znali smo se provozati do Nove Gradiške, Slavonskog Broda, a ponekad i do Osijeka ili Zagreba. A sada, nerijetko zaružimo čak i do Graza, Ljubljane, Budimpešte, Sarajeva, Mostara, Splita, Zadra, Zagreba, ali mi je nakon toga potreban fizički, psihički i duhovni oporavak, razni suplementi, a i pokoje medicinsko pomagalo.
Po pitanju efikasnosti izlazaka, ne mogu se ni u ovim godinama požaliti, pa kao i u tim dvadesetima, iako mi se čini sada i više sijevaju uleti raznih sadržaja, pa moje "druge" mogu posvjedočiti o punim stolovima pića koja konobari donose jer tamo netko od prisutnih časti. A ovi današnji dečkići kao da traže mame, a ne ženu svog života. Pa si razmišljaš bi li se poigrao s njima (kako se jedan od njih hvali, lijepo, mlado, čvrsto) ili ih rekao mami i tati. Možda sam u tim dvadesetim bila stidljivija i kada bi mi neki momak prišao uljudno bi razgovarala da ga ne povrijedim, a sada kad se netko prilijepi lijepo ga uhvatim za ramena, okrenem i uputim u pravcu njegovog društva s riječima da se teta došla malo opustiti i da joj se ne da da ju nečija mama ganja po gradu.
U tim dvadesetim godinama nisam u izlascima pila alkohol, nisam zalazila u kafiće na glasu da se tamo konzumira ili preprodaje droga, a danas se od pića zaleti koji đin-tonik, red bull-votka, ali samo u slučajevima kada ne vozim jer si u nekim kasnijim godinama svjesniji koliko te takve budalaštine mogu koštati.
Dakle, da rezimiramo, kad si mlad ne misliš na ništa, mogu te oblikovati oni najlošiji uleti i pričice, vrebači i manijaci. Onako kao da si tek propupali cvijet koji muči težina rose. Sve je pred tobom, ali nemaš još onu snagu, odlučnost, ne znaš nositi toliko danu ti priliku i radost života. Nitko te ne gleda ozbiljno, svima si samo sredstvo s kojeg crpe svoju snagu i korist. Sve ti se vrti oko izlazaka, trošiš silne novce na nepotrebne krpice, uživaš u preglasnoj muzici, ljudi sa trideset, a kamoli sa četrdesetizgledaju ti stari, briga te hoćeš li ozepsti, bitno da si lijepa i time misliš da si samouvjerena. Onaj koji ti se upucava, nebitno što je glup, bitno da je zgodan, sutradan spavaš do ručka, oporavljaš se samo pranjem zubi i možeš odmah nastaviti sve ispočetka.
Nakon tridesetih, želja za izlascima jenjava, pripremaš se minimalno 10 dana prije. Izlaziš u nečemu casual, obavezno tople gaće, jakna ili sako da ne ozebeš, bitno da ti je udobno u tome, jedva čekaš kad će sat otkucati ponoć da se kao Pepeljuga povučeš i uvučeš u finu toplu piđamu i da ti bude udobno u svojoj kućici, svojoj slobodici. Pred sam izlazak ti se skoro i ne ide i moliš Boga da nešto iskrsne kako bi se sve odgodilo ne za idući tjedan, nego za iduću godinu. Kako si u kasnijim godinama i situiraniji možeš si priuštiti i ekskluzivniju odjeću, ali ako to u Požegi obučeš stršiš kao starleta.
Žene su nakon četrdesete itekako žive i nisu na zalasku života. Za razliku od onih u dvadesetim, uglavnom su riješile svoju životnu egzistenciju i time biraju način upravljanja svojim životom i onaj teret rose iliti ono što joj ne prija neće dozvoliti da joj oblikuje život i samo će elegantno stepsti sa sebe, možda uz pokoju suzu i ožiljak, ali poučena iskustvom to će brzo zaliječiti uz novu torbicu, par cipela ili možda novi auto, kuću, stan i jako brzo ponovno biti uspješna i ispunjena. Ja klince savjetujem, ne plačite za propalim ljubavima jer uvijek dođe netko novi kojeg voliš jednako kao i prethodnog i svaka suza prije bude ti smiješna. I to je čista matematika. Eh, da je meni to netko znao reći, gdje bi mi bio kraj.Dakle, žene u četrdesetima znaju što hoće i ovdje bi ovo znaju itekako naglasila. One u dvadesetim ne znaju ni što hoće, a ni što neće od života. Naravno, iznimki ima uvijek, a te iznimke je naravno oblikovala neuravnotežena okolina, i takvi ushiti preranog interesa za stvari i pojave koje ti generacijski ne pripadaju uglavnom već do tridesete završe u određenim ustanovama, o čemu bi se moglo, ali nije ovdje tema.
Stoga, nije lako ni u dvadesetima, ni u četrdesetima, ni pedesetima, itd. Godine čine svoje. No, jedni drugima više pripadamo ili recimo priličimo generacijski. Generacijski pripadamo svijetu i vremenu i nitko od nas to ne može promijeniti. Striček sa početka priče nije riješio problem na sebi, a vidi ga u drugima, a prema većini komentara koji su mu upućeni, očita je njegova životna nezrelost koja sigurno dolazi iz neuredne okoline u kojoj je odrastao. On da pronađe tu mlađu od 38 koja ono kao nije na zalasku života, riješio bi možda problem koji spominje, ali bi na njoj našao neki drugi problem. Tako to kod takvih ide. Iako, ako realno gledamo, nitko ne zna tko će do koliko živjeti, a niti koliku netko ima želju za životom, suživotom, želju za obitelji, poštovanja prema instituciji braka i sl. Tako da se čovjek može u ljudima uvelike prevariti.
Ali svatko ima pravo na svoje mišljenje, svatko je krojač svoje sreće. Nitko od nas ne može promijeniti vrijeme, samo je pitanje kako ćete to nositi. Ovo sve što spominjem su uglavnom statističke norme tijeka života. Jesmo li si sami krivi kada si u život puštamo nezrele ljude poput stričeka gore i sl. i postajemo dio nečijeg problema iz djetinjstva. Život je dovoljno grub i nepredvidiv da lebdite u nestvarnim željama. Dakle, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Treba si priuštiti i pokoji nestašluk i ekstremizam, ali u generacijskom srazu s ljudima, prirodom vremena i prostora u kojem se nalaziš. U protivnom ćeš u provaliju za sobom povući lavinu uništenih ljudi, a na to po svim znanstvenim i life coach pravilima nemamo pravo. Bar tako kaže kanadski klinički psiholog Jordan Peterson u bestselleru „12 pravila za život.
Ovo je napisano za one koji znaju o čemu govorim, oni koji ne znaju znat će za kojih desetak godina.
