Koliko ćemo još moći govoriti da su nas pretekli svi osim Bugarske?
(FOTO: Profimedia,Eye Ubiquitous)
Jedna od stalnih opsesija procjenitelja društvenog renkinga Hrvatske unutar Europske unije već godinama su Rumunjska i Bugarska. Te dvije bivše socijalističke države u hrvatskom pučkom imaginariju predstavljaju svojevrsnu psihološku granicu nacionalne degradacije. “Prestigli su nas svi osim Rumunjske i Bugarske”, rečenica je koja se uporno i periodički ponavljala u svim analizama neuspjeha hrvatske tranzicije, često uz napomenu kako se proces pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji odužio baš zbog loših iskustava s pridruživanjem tih dviju država.
Rumunjsko-bugarska osovina, utoliko, u javnom sentimentu imala je ulogu dvostrukog generatora frustracija: i kao trajni podsjetnik na vlastitu neuspješnost i kao dokaz navodne pretrpljene nepravde. Dakako, ta poredba oduvijek je bila krajnje neobjektivna, utemeljena na anegdotalnim doživljajima tumačenima kroz nostalgijske naočale.
Rijetko je tko tada u javnosti upozoravao da je, primjerice, Rumunjska država od dvadeset milijuna stanovnika, tradicijom državnosti i značajnim prirodnim resursima koji će prije ili kasnije postati ekonomski utilizirani. Pa kad je 2016. Rumunjska pretekla Hrvatsku po kupovnoj moći građana, uslijedio je novi ciklus frustracija.
Na putanji za europsko dno preostala nam je samo Bugarska, ali opet nerealno vrednovana: bez da itko, primjerice, spomene kako je javni dug te države tri puta niži od hrvatskog. No, kako Bugarska u Hrvatskoj zanimanje pobuđuje gotovo isključivo kao političko i ekonomsko strašilo, malo je interesa za krajnje sugestivne paralele koje između dviju država postoje. A trebalo bi ga biti.
U Bugarskoj tako posljednjih tjedana bjesni skandal “Flat-gate”. Tamošnji mediji otkrili su da je desetak visokih sadašnjih ili bivših državnih dužnosnika steklo nekretnine po iznimno niskim cijenama. Svim osumnjičenima zajedničko je što su članovi ili su bili članovi vladajuće stranke GERB premijera Bojka Borisova. Dapače, među njima je i Borisovljev zamjenik u stranci Cvetan Cvetanov, parlamentarni zastupnik i bivši ministar energetike Delijan Dobrev, zamjenik gradonačelnika Sofije Tomi Nikolov, šef vrhovnog žalbenog suda, brojni lokalni dužnosnici... Metodologija krimena svima je zajednička. Dužnosnici ili članovi njihove uže obitelji su po neobjašnjivo niskim cijenama kupovali nekretnine u objektima koje su gradile tvrtke prethodno angažirane na javno financiranim projektima.
Primjerice, majka, rodica i bliski prijatelj Delijana Dobreva navodno su kupili stanove u centru Sofije po cijeni od 270 eura po kvadratu. Objava tih informacija očekivano je izazvala gnjev bugarskih građana, posljednjih godina suočenih s vrtoglavim rastom cijena nekretnina, pogotovo u velikim gradovima. Vladajući su skandal prvo ignorirali, pa ga pokušali relativizirati, no kad je pritisak postao prejak, uključeni su podnijeli ostavke na nestranačke funkcije koje obnašaju. Otvorena je službena istraga i tu bi priča vjerojatno bila razvodnjena, da nije otkriveno da i čovjek koji bi slučaj trebao istraživati također posjeduje sumnjivu nekretninu.
Plamen Georgiev, glavni državni antikorupcijski dužnosnik i šef moćne Komisije za oduzimanje ilegalno stečene imovine, u svojoj je imovinskoj kartici prikazao da posjeduje stan veličine 204 kvadrata vrijedan 146 tisuća eura. No, mediji su u arhivama pronašli stari oglas za taj stan u kojem se navodi površina od 417 kvadrata i cijena od 265 tisuća eura. Kako ga je Georgiev također kupio od tvrtke koja ostvaruje bogate ugovore s državom, sumnja je pala i na njega, pa se ključni nacionalni borac protiv korupcije našao pod antikorupcijskom istragom, a afera se dodatno rasplamsala.
Kakav će biti konačni epilog skandala “Flat-gate” još se ne zna, no za čitatelje u Hrvatskoj to je pitanje manje važno od usporedbe dosadašnjih događaja u Bugarskoj s događajima u Hrvatskoj. Bugarski vladajući političari stekli su vrijedne nekretnine po cijeni koja je običnim građanima nedostupna, a dužnosnik zadužen za borbu protiv korupcije u imovinskoj kartici vrijednost svoje imovine prikazao je značajno nižom od realne. Sličnost s recentnim slučajevima potpredsjednika hrvatske Vlade i hrvatskog ministra državne imovine je očita.
No, bugarski dužnosnici upleteni u aferu podnijeli su ostavke i protiv njih se vodi istraga. Sličnost s događajima u Hrvatskoj, dakle, prestaje. A ključno se pitanje nameće: uz ovakve sličnosti i razlike, koliko ćemo još moći govoriti da su nas pretekli svi osim Bugarske?
