Kad sam navršila 100 godina..
29.11.2020. | 17:05
Vinko Tadić
IZVOR: Vinko Tadić
Pregleda: 4710
FOTO: Autor/Izvor Gradski muzej Požega
Životni put ljudi duboke starosti prožet je brojnim događajima koji ponešto kazuju o vremenskom i prostornom kontekstu. Takva svjedočenja dragocjena su za potpunije razumijevanje složene prošlosti.
Nakon niza vrijednih filmova s požeškim temama nedavno su gospodin Zdravko Ronko i redatelj Jakov Sedlar privukli pozornost još jednim zanimljivim filmskim zapisom. Tema toga priloga tri su građanke Požege koje su doživjele stotu godinu života: radnica i domaćica Marica Kranjčević, kućanica Danica Milić i partizanska bolničarka Nevenka Dujaković. Zato filmski zapis nosi naslov „Požeške stogodišnjakinje“.
Zdravko Ronko slušao je poticajna kazivanja triju starica. S pravom je procijenio da bi priča o njima trebala biti trajno sačuvana. Teško je biti žena u današnjem društvu, a mnogima je nemoguće stvoriti predodžbu o ženama u doba mladosti gospođa Marice, Danice i Nevenke.
Posljednja među navedenim ženama, kao partizanka, sudjelovala je u borbi u kojoj je ravnopravnost žena s muškarcima postavljena kao jedan u nizu temeljnih ciljeva. Tako su žene na ovim prostorima prvi puta birale i bile birane na državnim izborima 1945. godine. Podsjećam da su, primjerice, u demokratskoj Švicarskoj dobile pravo glasa tek 1971., a u Lihtenštajnu 1984. godine. Predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović odlikovao je Nevenku Dujaković Ordenom Stjepana Radića.
Za potrebe ovoga teksta razgovarao sam o njoj s desetak građanki i građana. Istaknuli su njezinu plemenitost, razumijevanje za bližnje u nevolji, lijepu riječ za svakoga. Suvremenici ju pamte kao osobu koja je i u zlim ljudima mogla pronaći nešto dobro. Svi su je zvali teta Nena. Naši preci govorili su da sprovod ponešto kazuje o pokojniku. Stotine građana Požege, a među njima znatan broj mladih ljudi, odali su joj posljednju počast. Uz njezin odar okupili su se oficiri i časnici, Hrvati i Srbi, vjernici i ateisti… Nakon prigodnoga govora i recitacije pjevački zbor izveo je njezinu najdražu pjesmu „Crven fesić nano“. Neki misle da ju je ta pjesma podsjećala na čovjeka s kojim je stvorila obitelj.
Kazivanje Nevenke Dujaković o ratnim sjećanjima pokazuje svu kompleksnost odnosa i sukoba tijekom Drugoga svjetskoga rata. Najviše se bojala četnika. S obzirom na to da je bila partizanska bolničarka nije nosila oružje. U strahu od napada četnika jednom prilikom uzela je revolver. Bila je spremna radije okončati svoj život nego četnicima pasti na milost i nemilost.
Znala je za njihovu brutalnost, posebno prema zarobljenim partizankama. Na sâm spomen četnika odmah bi nestao blagi osmijeh s lica ove hrabre i znamenite žene. Opisala je skrivanja u šumi, upade neprijateljskih vojnika, njegovanje ranjenika, susrete s nadređenima. Prisjetila se vrhovnoga zapovjednika Josipa Broza Tita i drugih ličnosti našega pokreta otpora.
Imala je čin vodnika. Dobila je niz pohvala za rad u sanitetskoj službi. Teta Nena bila je Srpkinja. Rekla je da su joj Hrvati puno pomogli u životu. Voljela je Požegu. Ljude nije dijelila po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Točnije rečeno, nije niti percipirala nacionalni i vjerski identitet osoba s kojima se družila. U svima je vidjela drago ljudsko biće. Svakom je ukazivala iskrenu pažnju. Spomenula je jednoga susjeda, časnika hrvatske vojske, koji joj je pomagao u starosti.
Redatelj Jakov Sedlar rekao mi je: „Važnost je ovakvih filmova višestruka, od brige za osobe koje su doživjele toliku starost do detalja iz prošlosti kojih se nitko, osim njih, više ne sjeća. Ta sačuvana memorija dio je povijesti Požege. To je ono jedinstveno u ovome projektu.“ Prisjetio se i suradnje s gradonačelnikom Zdravkom Ronkom: „Suradnja s gospodinom Ronkom uvijek je na poseban način zanimljiva. Naime, malo je ljudi koji poput njega vole svoj grad i sve što ima veze s njim. Mislim da ne postoji ništa i malo važno, vezano uz Požegu, a da on ne bi znao. Suradnja s njim uvijek mi je inspirativna jer volim tu vrstu posljednjih Mohikanaca kojima je opće dobro, dobro njegova grada, ispred svega.“
U ovom tekstu nisam iscrpno prikazao sadržaj filmskoga priloga. Niz detalja želim ostaviti kao iznenađenje za gledatelje. Nakon gledanja, prolazeći Arslanovcima, pogled mi se zaustavio na prozoru Marice Kranjčević. Kao djeca zvali smo je „baka lička“, a ona bi, vidjevši nas, uvijek radosno rekla: „Evo mojih malih Ličana!“ Tek sam, gledajući film, saznao da se „baka lička“ službeno zvala Marica Kranjčević. Danicu Milić nisam poznavao. Prikazana je kao osoba koja je najviše od svega voljela raditi u vrtu. Brinula je o svojoj obitelji. Preminula je četiri mjeseca nakon smrti svoje kćeri Nade.
Ovaj filmski zapis gospodin Zdravko Ronko posvetio je doktorici Rajki Šimunović. Ona je bila liječnica Marice Kranjčević, Danice Milić i Nevenke Dujaković.
Junakinje ovoga filmskoga priloga više nisu s nama. Preselile su se u vječnost. Njihovi brojni potomci, prijatelji, rođaci i znanci pamte ih kao ljude dobre volje.
Vinko Tadić, prof.
