Je li s Ronkovim odlaskom izgubila i kultura u Požegi?

FOTO: FB Zdravko Ronko

19.9.2022. | 10:18 | Ante Mandarić
Pregleda: 6511

Bivši požeški gradonačelnik, župan Požeško-slavonski i saborski zastupnik u Hrvatskom saboru svoju Facebook stranicu pretvorio je u svojevrsni vremeplov i riznicu znanja za sve zaljubljenike u  povijesni i kulturno-umjetnički segment Grada Požege. Pišući iz memoarističke vizure, u svojim dokumentariziranim i sadržajno bogatim video uracima evocira duh ne tako davnih vremena u kojima se njegovao osjećaj za tradiciju, kulturu i ljubav prema jedinoj i neponovljivoj Slavonskoj Ateni.

Preuzevši na sebe upravo u toj domeni djelovanja ulogu istraživača, promotora, podupiratelja, čuvara i mecene, Ronko je za svog mandata  na čelu Grada Požege postavio je i ostavio 17 novih, a u obnovi spomenika– što u potpunosti, a što uz snažno iskazanu  prisutnost pri obnavljanju vjerskih objekata,  obilježja iz II. svjetskog rata, povijesnih građevina, spomen ploča…  još i 40-tak spomenika i spomen obilježja kako u gradu, tako i u županiji ,a i izvan nje.  

                                                                                                                 


Govoreći u kontekstu spomenika i spomen obilježja postavljenih Ronkovim snažnim zalaganjem nemoguće je, a ne spomenuti:                                                                                                                                                   


Spomen bistu Prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu,17,09. 2011. na mjestu s kojeg je 14.04.1990. je pozvao sve  Hrvate na pomirbu.                                                                                                       

Spomen park – Sokolovac -MOST 5, 17.09.2011. u znak sjećanja na doprinos građana Mjesne zajednice Tekija u Domovinskom ratu.                                                                                                                                   

Spomen park Židovsko groblje, 15.04.2007. godine kojim se ne samo odao pijetet, mir i zahvalnost onima koji su i sebe utkali u ovu našu Požegu, već se u tim nastojanjima sprala i ljaga s Požege jer je i dokazano, kako ono što se ovdje činilo Židovima nisu činili Požežani već instalirani Nepožežani;                                       

Spomen biste 04.05.2012. Izidoru Lobeu, prvom zapovjedniku Vatrogasnog društva Požega, te Svetozaru pl.Kuševiću  kao prvom predsjedniku tog Društva koji je bio miljenik patrijarha Rajačića i vrli prijateljem biskupa Štrosmajera, Veliki župan srijemske županije, zastupnik Vojvodine u Glavnom stanu. B.Jelačića i njegov izaslanik u Beču, tajnik Kraljevskog namjesničkog vijeća , član Hrvatskog sabora i Ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu s kojeg prvi u Hrvata 28.12.1847. godine šalje Poglavarstvu grada Požege izvješća na hrvatskom jeziku i koji s 25 godina postaje počasni građanin slobodno kraljevskog grada Požege.                                               

Spomenik Sara Babin vir, na Majčin dan 10.05.2009 .godine, kao ostvaren eho Dive Grabovčeve s planine Kedžare kad je iz bogate požeške riznice iznio na svjetlo dana i oživotvorio ispjevanu i zapisanu legendu našeg Kaptolčanina, profesora Petra Markovića, graditelja Mimare, tajnika Društva za prijenos kostiju pjesnika Petra Preradovića iz Bečkog novog Mesta i pokopa 14.07.1879. u Zagrebačke arkade. Spomenik simbolizira borbu dobra nad zlom, iskonsku majčinu ljubav i žrtvu za vjeru, jezik, kulturu i tradiciju našeg naroda.               

Spomenik hrvatskom geniju Nikoli Tesli, 11.10.2012. povodom 100 obljetnice elektrifikacije Požege….. i da se dalje ne nabraja, od groblja Krista Kralja koje se s pozlaćenim 10-metarskim križem,  se nalazi kao jedno od tri hrvatske građevine i u Fejdonovom atlasu arhitekture 20. stoljeća, pa do 11.02.2006. biste velikog Matka Peića, ili pak 10.05.2020.godine također na Majčin dan, skulpture Požeška kraljica, rukometna lavica kao spomenik vjere, ljubavi i majčinstva.                                                                             

Za spomenuti je i otkrivanje biste 10.11.2008. dr. Andrije Štampara prvog predsjednika Svjetske zdravstvene organizacije čija se istovjetna bista nalazi i u njenom sjedištu  u Ženevi i koju brončanu repliku  je zagrebački gradonačelnik darovao Ronku, a koji joj je osobno odredio mjesto u požeškoj  povijesnoj  Cirakijevoj ulici pokraj  Željezničkog kolodvora. Iako je pozicija spomen-biste nekima bila nejasna, kad se  uzmu u obzir sve biografske činjenice iz Štamparovog života i kontekst vremena - jer Štampar se školovao u Slavonskom Brodu, mjesto baš i nije ispred požeške Gimnazije, nije ni radio u požeškom zdravstvu, ali kako je kao čovjek iz naroda i  s narodom svijetom pronosio glas o svom zavičaju i Požegi, mjesto pokraj Željezničkog kolodvora  i više je nego logično i prikladno, budući sam kolodvor simbolizira  (posebno za 19. i 20.st) odlazak naših ljudi u svijet i njihov povratak iz tog svijeta – tamo bi stvarali, gradili svoje karijere, postajali prepoznatljivi i ne samo prenosili nam znanja i iskustva, već i širom svijeta pronosili slavu grada Požege. 

                                               

Naravno jedan snažni uzlet Požege te ushit i radost Požežana bila je i obnova brojnog devastiranog spomeničkog naslijeđa od centralnog spomenika kugi iz 1749.godine na Trgu sv. Trojstva obnovljenog u Laboratorio Marseletto Di Vicenze, kipa  Immaculate na požeškom muzeju, Sv. Ivana Nepomuka u Ulici Ivana Pavla II, sv. Florijana na požeškom Sudu, Izvora Fratrovice, Spomen križa iz 1911.godine - darovnice obitelji Kraljević u Kanižlićevoj ulici, pa sve do niza i niza značajno iskazane prisutnosti u obnovi brojnih spomenika posebno vjerskih,  od pravoslavne crkve sv. Georgija pa do Katedrale sv. Terezije, Kule, Vidovaca, Stražemana, Podgorača. Štivice, Golobrdaca a posebno Voćinske crkve sa značajno izdvojenim financijskim sredstvima za pozlaćni križ i jabuku na tornju crkve, Biffelov vitraj, te veliki drveni križ, oltar, ambon i 16 svijećnjaka - umjetnički rad akademskog kipara Šime Vulasa, a sve to kao dar Grada Požege najomiljenijem svetištu požeških  vjernika.   

                                                                                                                                               

Dakako, snažan uzlet i ushit Požege i Požežana odvijao se i na drugim poljima djelovanja ondašnjeg gradonačelnika Ronka, pa je tako na polju kulture i umjetnosti zanimljivo i njegovo stalno istraživanje bogatih požeških riznica. Mnoga antologijska djela upravo njegovom upornošću, angažmanom i čvrstom suradnjom s Umjetničkom akademijom Osijek i njenom dekanicom prof.dr.sc Helenom Sablić Tomić ugledala su svjetlo dana:

„Bilješke i zapisci, 2004. Franje pl. Cirakija koji omogućavaju uvid u požeški socijalni, politički i kulturni prostor tog vremena, potvrđuju Požegu 19.st. kao kulturno i književno središte ,ali i otkriva kako se na prijelazu 19. i 20. st. u Požegi  još uvijek čvrsto održava zagrebačka književna norma, dok je u Zagrebu već davno prije ustuknuo pred Vukovim naukom“. I, da, podijelio je i na desetke i desetke financijskih potpora drugim izdavačima za knjige koje bi govorile o Požegi.

                                                                                                                     

Njegov posljednji san 2007., 2009. i 2019. Zdenke Marković, Antigone kako ju je otac od milja zvao „Stihovi njezine pjesme iz 1911.“ Svima onima“, od moje rane mladosti su energija koja me pokreće, a njene misli su mi kroz život pomagale da srušene iluzije podignem još više, da često puta krenem u smjeru koji se od mene ne bi očekivao, da ugrabim još koje sunčano požeško jutro…… i uvijek bi se vraćao njenim stihovima, svakog dana kad dolazim kući, kad se nalazim na životnim raskrižjima, kad trebam poticaj da bih išao dalje. Da, i nastojim joj se odužiti, 74. kad je umrla založio sam se da moja ulica podno Sokolovca nosi njeno ime, evo ova knjiga imala je već tri izdanja, nekoliko je tu i Okruglih stolova, Zbornik, a  i neka njezina djela poput Njegov posljednji san i Ines postavljana su i na kazališne daske“.   

                                                                                 

Bolno odrastanje Ivan Mesner 2009. i 2020. – „O njemu se gotovo ništa nije znalo, tragao sam po prostorima bivše Austro-ugarske, a posrećilo mi se da sam najviše materijala dobio u Zemunu i Varaždinu. Mesner je bio 12 dijete požeškog učitelja, u jeku rata krenuo je u Zagreb na preparandiju, no teški uvjeti vratiše ga natrag u Požegu, priklanja se Aleksandru Tajkovu,a  ovaj bi mu štampao članke, novelu i romane nabijene socijalnim buntom. Izašla knjiga je bila otkriće ali je i izuzetan doprinos značaju Požege jer od tada i nepoznati Mesner staje punopravno uz bok ekspresionista pored Krleže, A.B. Šimića i Cesarca. Umro je od „sušice“ u 21 godini života, a na samrtnoj postelji posjetio ga je Krleža i zapisao u svojim „Davnim dnevnicima“ – Umire Pjesnik. Od sušice. Posjetio sam dječaka na samrti“,  a stara i dobrano začađena Bogorodica iznad njegove postelje inspirirala je Krležu za pjesmu „Crna Bogorodica“

                                                                                               

Grad koji šarmira 2011. Helene Sablić Tomić – „ Tražio sam knjigu – esej o našem Gradu u riječi i slici očima onih koji dolaze u Požegu - kako gledaju na Slavonsku Atenu, što prvo obilaze, gdje se zaustavljaju, koja im je najljepša ulica, šetnica, dolaze li u Požegu slučajno, poslom, zbog naših manifestacija ili pak provjeravaju ima li u našem gradu  one posebne magije zbog koje vrijedi dolaziti i ponovo se vratiti…… Da Helena i fotograf Davor Šarić napravili su sjajan posao dok sam ja  u bolesničkoj sobi Varaždinskih toplica pripremao uokvireni niz vrlo interesantnih  kratkih  povijesnih iskrica prikupljenih iz arhiva, muzeja i privatnih zbirki.“ 

                 

Dani Dobriše Cesarića 2012. „Knjiga kao izbor tekstova sa znanstvenih kolokvija održanih na Danima Dobriše Cesarića od 2003. do 2011. godine, a koje Dane sam uz pomoć dekanice Umjetničke akademije Osijek Helene Sablić Tomić , Požeške gimnazijske profesorice Kristine Lešić i požeške pjesnikinje Lane Derkač ustrojio i podupirao punih deset godina upravo zbog ljepote pjesničke riječi, nagrađujući ih i štampajući im najbolje odabrane  zbirke  pjesama. No, kada sam u suradnji i sa Zavodom za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a početkom 2013. godine ustrojio desetogodišnji ciklus Dani Matka Peića,zaživjeli su samo tad, tog 10. veljače o 90-toj obljetnici njegovog rođenja -rušilački nagon i zatiranje svega što sam činio bilo je jače -ni Matko im ne bijaše pošteđen “: Požegom kroz povijest Rudolf Heli „Knjiga koja sadržava svakodnevne kolumne našeg arhiviste i kulturnog djelatnika Rudolfa Helija koje je objavljivao u „Večernjem listu“ od 19.09.1996. do 10.12.1999. i koji bi probudili u meni, i ne samo u meni, onaj eros za razotkrivanje povijesnih stopa našeg grada pa bi i sam krenuo u istraživanja tražeći i dodatna objašnjenja/pojašnjenja pročitanoga jutarnjeg kratkog teksta.



No, ovu knjigu nastojao sam ostvariti i iz  drugog, bolnog i prebolnog razloga, a što sam sažeo i u uvodnom dijelu knjige  –„ Moj obračun s njima“. Naime ,u svom mandatu nastojao sam kako očuvati tako i vratiti ( Zavod za znanstveno istraživački rada HAZU-a ) ili pak privući ( Institut ta migracije i narodnosti )  pojedine institucije kulture, znanosti i umjetnosti jer Požega je nešto neponovljivo, uz Dubrovnik i Senj, jedno je od tri mitska grada Lijepe naše Domovine, nekad i slobodan kraljevski grad kojeg su nazivali Slavonska Atena s brojnim doprinosima u znanosti, umjetnosti, kulturi te svekolikoj ljepoti, grad koji je istovremeno imao energiju  brinuti se o baštini i suvremenosti, a oteše mu, bolje rečeno riješiše se neki zli ljudi  1966.godine Historijskog arhiva i pripojiše Slavonskom Brodu od kad i  počinje naša arhivska kalvarija jer  našu bogatu arhivsku građu ostaviše kroz ustrojeni Odjel  u užasnom stanju. I sjećam se, moj prvi potez kao gradonačelnika (izabran 26.09.2002 ) na 1.sjednici Poglavarstva održanoj 14.10.2002. bila je jednoglasno prihvaćena  odluka o dodjela kvalitetnog poslovnog prostora korisne površine 420 m2 i dvorišta 571 m2 u Županijskoj ulici br 13. Dobre relacije s ministrom Vujićem rezultirale su i projektom 2,4 milijuna kuna vrijednom  dogradnjom/izgradnjom katnice (750 m2)  Požeškog arhiva, no promjenom vlasti ministar Biškupić uz potporu i pritisak domaćih politkočničara zaustavljaja projekt, a sama borba za  povrat i osamostaljenje Požeškog arhiva prošla je još gore, Brod je vukao na svoju stranu, od požeških zombijevski nastrojenih „arhivista“ niš koristi,  od ponovnog pokretanja osamostaljenje 2012. godine ništa, naletismo na Andreu Zlatar Violić koja je imala nekih drugih slađih žića, a ni ponovno pokretanje 2019. godine pored lažljive Nine ne donosi nikakav rezultat“, neke su od Ronkovih izjava na spomenuta nedjela.



I, da, podjelio je i na desetke i desetke potpora drugim izdavačima koji su pisali o Požegi.                 

Treba također reći kako je Ronko s veliki žarom, traganjem, čvrstom suradnjom s Akademijom , te stalnim nadziranjem projekata uspio na kazališne daske postaviti i San o Zlatnoj dolini  – život i grad Franje Cirakija kao i njegovu novootkrivenu  operetu Otmicu –  prvu i jedinu požešku operetu;  Požeški špigl – po motivima iz knjige Grad koji šarmira; Njegov posljednji sam i Ines – Zdenke Marković ; Melitu – J.E .Tomić iz požeške dekadencije;  Augvernonske senatore – Vilima Korajaca – sa satiričkim  oslikavanjem i ovovremenskih požeških senatora; baladu Sara Babin vir, Trenk cabaret, Zatočenu kraljicu -djelce iz davne prošlosti kad su u Požegu dolazile kraljice i još  mnoga druga djela Podario je svom Gradu svečano kazališno platno s 20-tak znamenitih požeških ličnosti koje rijetko koji grad ima, a koje je već deset godina skriveno od očiju Požežana samo zato što je to on ostvario. Vratio  je kroz Zavod za znanstveno istraživački rad „Akademiju“ u Požegu a kroz Institut za migracije i narodnosti podigao značaj Požege kao regionalnog centra, te uveo u tradiciju hrvatskih Templara sa središtem u Požegi podno Starog grada.



Posebno treba naglasiti njegovo pronalaženje donatora kroz Akcije zaštite muzejske građe, kao i izvan proračunskih muzejskih sredstava iznalaženje novca za otkup, restauraciju i smještaj u Požeški muzej brojnih umjetničkih djela Tomislava Čuline, Dragana Mekusa, Ninoslava Pirovića, Gustava Pože, Kornelika Tomljanovića, Matka Peića, Grete Turković, Miroslava Kraljevića, ostavštine Milke Trnine, dijela knjižnog fonda Franje pl. Cirakija, priskrbljivanja menore i fijaker kočije s početka 20.st., permanentne potpore istraživanjima na nalazištima Tekić i Kaptolski kneževi, te spašavanja vrijednih artefakata  iz ruku lovaca na takva blaga.  

Od posebnog značaja je i njegovo zanimanje za filmografiju te je zapažena njegova plodonosna suradnja s režiserom Jakovom Sedlarom koja je iznjedrila i osebujne filmske uratke: Požega, Ivica Haas, Židovi u Požegi, Suicid hrvatskih branitelja, Požeške stogodišnjakinje, Monsignor-Josip Devčić, Požeška lavica-Rukometna kraljica, Božićna priča i niz drugih uradaka dostupnih na njegovoj facebook stranici koja bilježi „Događaje vremena“, a u svom mandatu upravo svojim angažmanom podario je i brojne koncerte s vrhunskim domaćim i stranim umjetnicima, snažno podržavajući djelovanje raznih kulturnih manifestacija, Trenkovih pandura koje je zdušno opremao kao i  KUD-ove, te posebno mu drage Požeške mažoretkinje. 



I zaključno, ovo bi bio opus gradonačelnika Zdravka Ronka koji je podario Požežanima i to samo na polju kulture. Na žalost, njegovim odlaskom, ljeta 2013. godine dolaze ovaj Grad voditi neki  čudni ljudi zadojeni nekim još čudnijim porivima i interesima iskazujući i samo potvrđujući svu surovost, bezosjećajnost nemar i prešutni kulturocid u javnom prostoru nad jedinom nam i neponovljivom Slavonskom Atenom zagađujući taj sveti prostor svojim aferama i kriminalnim radnjama.  

             

Od 2013. godine, dakle kroz ovih proteklih deset godina, nisu obnovili, kamoli podigli ni jedno novo spomen obilježje, niti jednu jedinu požešku knjigu da su izdali  i ništa da bi, kao čelni ljudi, zavirili u bogate požeške riznice i bar nešto postavili  na kazališne daske. Zatrli su sve dobro što se zatrti moglo, od Hrvatskog templarskog reda i njihovog  sjedišta u Požegi, do Dana Matka Peića, Svečani kazališnog zastor - raritet među hrvatskim gradovima, odbacili su Umjetničku akademiju, zatukli su i Institut za migracije i narodnosti, te brojne udruge koje su kao s bivšim gradonačelnikom imali dobre odnose, itd.                                   

„Jedino što im je išlo od ruke, jednako dobro kao i onima što su otkidali glave svetaca s kipa Sv. Trojstva i bacali ih u Orljavu, jest da su u naletima zatiranja svega što sam podario ovom Gradu vandalskim porivima i uz pomoć kašike Presoflexovog bagera iščupali bistu dr. Andrije Štampara zajedno s postoljem i temeljem, te ga zatvorili i skrili od naroda prav kod veterinara u dvorište Zavoda za javno zdravstvo", izjavio je Ronko u jednom od svojih medijskih istupa.





Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI