ISPOVIJEST POŽEŽANKE U NJEMAČKOJ- ʺOtići ili ne, pitanje je sad?!ʺ
11.4.2019. | 13:18
Čitateljica
Pregleda: 11515
Požega
(FOTO: SINIŠA V.)
"Ovo je iskustvo mene i moje obitelji, malih, običnih ljudi i radnika koji smo se odlučili na odlazak iz drage nam Hrvatske. Ponukani sve većim odlaskom "naših" ljudi u razvijenije zemlje i mi smo se odlučili na taj korak, iz jako puno razloga.
Prvo i osnovno, zbog nemogućnosti zapošljavanja, tj. poštenog odnosa prema radniku. Dosta nam je bilo da suprug radi po 12 i više sati dnevno, za malu plaću, da ima samo jedan dan u tjednu slobodan, da smije uzeti samo 7 dana godišnjeg, kojeg naravno provodimo kod kuće, jer za ljetovanje na moru nemamo financija, a na rate i kartice nije dolazilo u obzir.
Dosta nam je bilo izrabljivačkog odnosa prema radniku. Da budeš sretan jer imaš posao i možeš podmiriti samo osnovne troškove. Da u propaloj autokući radiš šest mjeseci bez plaće, nadajući se oporavku firme, jer si pošten radnik, a onda dođe do toga da te pošalju na burzu, a zarađene novce nikad ne vidiš.
Da se razumijemo, ovdje ne pišem o općem stanju u Požegi, sigurno da ima i dobrih poslodavaca i korektnih plaća i radnog vremena, ali to s nama nije bio slučaj (4 poslodavca) I također smo svjesni da nije samo do poslodavca, da je država i vlast najodgovornija za takvo stanje.. I dok se nešto ne promijeni iz temelja iseljavanja će biti sve više..
I tako ljudi odlaze "van", poznanici, prijatelji. Svi se nekako snašli, zaposlili, podijelili s nama iskustva... Shvatiš da i ti možeš tako, da zaslužuješ. E, pa nećemo Vam dati našu mladost u bescjenje!!
U raznim grupama na Facebooku počeli smo prikupljati informacije i krenuli u sve to potpuno sami, bez ičije pomoći. Suprug se prvi zaposlio i otišao.. I da se ne zavaravamo, ima tu puno žrtve, odricanja i svega, ali kad imaš cilj u glavi i znaš što želiš za svoju obitelj i sebe, onda nema toga što te može slomiti.
Nakon nekoliko mjeseci rada, unajmio je stan, da je obitelj na okupu. I ovdje počinje naš novi život, zadovoljniji, sretniji. Gdje si cijenjen kao radnik, gdje se ne bojiš promijeniti posao, ako s trenutnim nisi zadovoljan, jer posla ima, nećeš čamiti na burzi mjesecima. Gdje radiš osam sati dnevno i ideš kući, provesti vrijeme s obitelji. Gdje imaš slobodne dane, pravo iskoristiti zarađeni godišnji kako želiš i kad želiš. Dobar zaposlenik je nagrađen povišicom, bonusima, napredovanjem. Radi se na tome da je radnik zadovoljan, jer tako zadovoljan trudit će se biti još bolji.
Nemamo se na što žaliti, a ako želimo bolje i više, ovdje nam se pruža ta mogućnost. Ne osjećaš se kao da si pred zidom i da se doslovno bojiš za budućnost svoje djece i sebe. Tri godine smo ovdje, ne živimo luksuzno, rastrošno, nije u garaži najnoviji auto, ali imamo, tj. zaradimo za sve potrebe naše obitelji, za normalan, opušten život, bez onoga: pa kako ćemo sutra?
I mnogi koji su ostali pričaju kako smo mi iseljenici šljakeri, da radimo od jutra do sutra, sunca ne vidimo, nemamo odmora, nema uživanja. Što apsolutno nije istina! Zatim, da žene mogu samo čistiti, da je za njih samo krpa i metla, što opet nije tako, ali i da je, ne vidim u čemu je problem?! Kad u Požegi žena dobije posao čistačice, preko veze naravno, u bolnici ili nekoj drugoj boljoj ustanovi onda bude: Joooj blago njoj, ona se uvalila, sad je sigurna do mirovine..
Neš ti.. Ovdje otiđi u prvu bolnicu ili starački dom i zaposlit ćeš se kao čistačica.
I sigurno da ima raznih sudbina i iskustava, nisu sva pozitivna i puno toga ovisi o želji, sposobnosti, sreći. Mi smo zasad ovdje imali sreće i nadamo se da će tako i ostati.
Jedino što nam neopisivo nedostaje i za čim uzdišemo je naša obitelj koja je ostala u Požegi, ali nastojimo taj osjećaj ublažiti i olakšati videopozivima i čestim međusobnim posjećivanjem.
I za kraj, svima koji razmišljaju o odlasku: Dobro se informirajte, o samoj Njemačkoj, pokrajinama, kakvo je gdje stanje što se tiče posla, stana i troškova života. Na Facebooku imate grupe s iskustvima iseljenika i s korisnim informacijama. Jezik ako ne znate, onda ga naučite, bar za osnovnu komunikaciju i početno zapošljavanje. Ako uz sve ovo imate nekoga tko je već otišao i rado bi vam pomogao da se snađete, onda se stvarno nemate čega bojati. Svaki početak je težak, ali uz želju i jasan cilj sve se prebrodi.
A ja sad odoh pakirati kofere, Uskrs je pred vratima, idemo Ga proslaviti s obitelji.
Tschüss iz Frankfurta, vidimo se u Požegi"
Čitateljica 034 Portala
