Nekad su s konjima zarađivali za kruh, a danas ih uzgajaju iz ljubavi
07.08.2013.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 8088
Starinsko oranje s konjem
(FOTO: Aleksandar Grlić)
U Americi imate kompanije koje prate konje modernim strojevima i alatima. Ta se industrija počela razvijati za Amiše, ali i sve više drugih ljudi koristi konje za rad. Tako othranite, ispitate i vježbate konja. To je jako dobro uza uzgoj. Poneki konj možda nije lijep, ali je jako miran i staložen. Kod njih također nemate problema s rezervnim dijelovima. Nama gorivo raste po jarku, pa ne ovisimo o MOL-u - kaže nam uz smijeh Igor Del Vechio, tajnik požeške konjogojstvene udruge Vallis Aurea.
Ova udruga okuplja ljubitelje konja. Mnogi ih imaju kao kućne ljubimce, no neki žele očuvati dio stare tradicije korištenja konja za obavljanje raznih poslova.
- Ovo su Cvjetka i Olga. Nose djetelinu s četiri lista i slovo h u sredini, to je žig hrvatskog hladnokrvnjaka, to je jedna od četiri domaće autohtone pasmine - pokazuje nam dvije od tri svoje kobile s kojima obrađuje nekoliko jutara zemlje na starinski način i nastavlja: - Imamo 80 konja, a hladnokrvnjaka blizu 50, kod 25 vlasnika. Rekao bih da se polako vraćaju i zauzimaju svoje mjesto. 2003. sam kupio prvog konja, moj ujak je imao lipicance, a djed je imao baš hladnokrvnjake, vozili su pijesak iz Orljave. To im je bio glavni posao, kirijali su s konjima. Kirijaški konj mi je bio prvi. Cijeli život sam želio imati konja i kao mali sam počeo štedjeti za njega, odlučio sam se da ću ga imati jednoga dana i napokon mi je uspjelo. Ovo je bilo revijalnog karaktera, prošle godine sam prvi put probao orati i onako učimo se, ali ide, ima tu još puno nijansa - priča nam Del Vechio, koji se došao okušati u oranju na natjecanju u Pleternici.
Nenad Horvat iz Požege je potomak kirijaških obitelji koje su nekoć vadile pijesak iz Orljave, prevozile drvo i razne terete. Iako je to bio jako naporan posao, od njega je živjelo nekoliko požeških obitelji. Osim Horvata i Del Vechia, bili su tu još i Sertići, Malčići, Baueri... Pokazuje nam i registarsku oznaku koju je posjedovao njegov otac, od kojega je naslijedio ljubav prema konjima.
- Otac je imao konje, poslije sam ih ja naslijedio pa sam kirijašio i ja kako sam rano ostao bez njega. Imam i traktore i svakakve strojeve, ali konje uvijek čuvam, to mi je ljubav. Jedino ja u Požegi još imam kirijaški sanduk. Sav taj trud koji dam za njih stvarno puno košta, to je skupi hobi, ali ja to volim, nekad nam je takav par konja zarađivao kruh, a danas ih imamo zato što ih volimo. Kod mene su konji za valovom, nisu u stepama ili u polju. Treba im donijeti vode, sijena ujutro i navečer. To je veliki trud, nije to pas da ga svežete na lanac. Imam licenciranog pastuha, kobilu i ždrijebe.
Sada se sve svelo na obilazak folklornih manifestacija i svatova. Nenad se nada se da će netko od njegovih unuka nastaviti obiteljsku tradiciju.
- U nedjelju sam bio u Grabarju, sutra idemo u Biškupce. Imam i fijaker i šokačka kola i sanduk kirijaški. Budemo na požeškom festivalu, u Jakšiću, vozimo i u svatovima, ima nas svagdje. Imam sina koji ima dva sina, jedna od kćerinih kćeri je u inozemstvu, ali za ljetne praznike kada je kod mene ne izlazi iz štale, voli to. Kad prođu 15-ak godina onda im to nije toliko drago, ali nadamo se da će netko od njih nastaviti tradiciju.
- Ovo su naši ljepotani, naš ponos i ljubav. To su toplokrvnjaci. Moj djed je imao konje, moj tata je imao konje, onda jedno vrijeme nismo imali i evo moj sin i mi smo to nastavili, volimo i uživamo u tome. Danas nismo orali, kobila ima ždrijebe pa nismo. Došli smo se malo podružiti, tu je došlo naše društvo iz Požege. Imamo ih sada troje, ako hoćete da budu siti i očišćeni ima dosta posla, ali oni znaju vratiti tu ljubav, jako su pametni i dobri - kazao nam je Franjo Leist iz Buka grleći i pokazujući svoje ljubimce.
