Kraj puta: Razuzdani i opušteni Rio de Janeiro
22.05.2013.
Marko Barčan
Pregleda: 11944
Rio de Janeiro
(FOTO: Marko Barčan)
Vraćam se metroom s plaže, 19 je sati, mrak, ‘našikan’, pun pijeska, dok dobar dio njih u odijelu završava radni dan. S pijanim osmijehom koji se ne skida s lica još od valjanja s Gabrielom po Copacabani. Ima nas ‘jebivjetara’ što se sunčamo i dangubimo na plažama Rio de Janeira, a doma s noge na nogu laganini grabimo u japankama uz stav da nas boli briga za sve.
To je u biti onaj pravi Rio gdje nije čudno vidjeti na ulici kako poslovnjaci u odijelima šeću pokraj ljudi u kupaćim kostimima. Cijeli je Rio jedna laganini atmosfera ako ga usporedimo sa São Paulom, a o lijenosti Carioca da Gema, rođenih stanovnika ovog grada, još ću poslije reći koju.
Gabriela ima 23 godine, živi u glavnom gradu Kolumbije, Bogoti i stjuardesa je avio kompanije Avianca. Na dva dana je u Riu, čeka let za Bogotu, a vrijeme sama krati na Copacabani. Uočio sam tu samoću, ‘snimio’ i njezin fotoaparat te si stvorio sliku da se radi o jednoj zgodnoj turistkinji koja vjerojatno priča engleski. Priđem bez oklijevanja i nakon prvih nekoliko rečenica naručivali smo Caipirinhu u jednom od brojnih open-air barova Copacabane. Caipirinha je tradicionalni brazilski koktel kojem je glavni sastojak cachaça (čitaj: kašasa), najpoznatija brazilska žestica koja se radi od šećerne trske. Pričamo na plaži, nazdravljamo životu, dok je sunce lagano zalazilo iza obližnjih zgrada i planina. To je jedan od nedostataka ove lijepe pješčane plaže - sunca u ovo doba godine nema iza 16:30h, a nekih dva sata duže ima ga u prosincu i siječnju. Drugi je nedostatak što ovo nije plaža, kao uostalom i svaka koju sam posjetio na ovom putovanju, na kojoj ćete moći slobodno proplivati kao u našem Jadranu. Više je za bacat se malo na valovima uz obalu i van. Nema ovdje ni picigina, jer ti valovi to onemogućavaju. Ocean se pomiče naprijed nazad dvadesetak metara. Ista situacija je na Ipanemi, drugoj najpoznatijoj plaži koju je proslavila pjesma The Girl from Ipanema. Iako ova pjesma pjeva o straight ljubavnim osjećajima, Ipanema je dobrim dijelom gay plaža. Ima veliki tzv. G-spot na kojem se viore zastave u duginim bojama, može se vidjeti momke kako se grle i masiraju. Za ženski spol ovo je raj za oči jer velika većina momaka izgleda kao nauljeni isklesani Apoloni, ali eto, po djevojke nažalost, koji vole mušku guzu.
Što se sportivo likova tiče čest je slučaj vidjeti ljude kako trče i vježbaju po Copacabani i Ipanemi. Neki po pijesku uz more, neki po stazama za tu namjenu koje se nalaze neposredno uz avenije koje prolaze plažama. Brazilski narod izuzetno drži do izgleda i nisam od New Yorka do Brazila nigdje do sad vidio da se toliki broj ljudi bavi sportom koliko u Rio de Janeiro, a i Brazilu općenito. Diljem plaža postavljene su sprave za vježbanje, betonski utezi, parkovi sa spravama, kvartovi uz plaže puni su teretana, a Copacabana i Ipanema prekrivene su igralištima za nogomet i odbojku na pijesku. Kad bih rekao da ih samo na te dvije plaže ima pedesetak ne bih pogriješio.
Copacabana i Ipanema nisu jedine plaže u Rio de Janeiro. Rio je cijeli opasan pješčanim plažama, a meni još interesantnu, jedinu službenu nudističku nisam na kraju posjetio jer je udaljena preko dva sata vožnje od centra. Kupao sam se još na Flamengo plaži, a ona uz Botafogo plažu spada u one koje kao nisu oceanske već zatvorene poluotokom i samim time nisu baš ni za kupanje. Ljudi se na Flamengo plaži kupaju. Ja sam tek ušao u more, ali ta zelenjava mi se zgadila da sam ubrzo žurio u stan pod tuš. U Flamengu sam bio i smješten, kod Fabiane, u stanu koji tri cimerice plaćaju zajedno oko 8600 kn mjesečno. Flamengo je dobra četvrt za živjeti i nalazi se na pola puta između Copacabane i starog centra grada. Metro i autobusi sve dobro povezuju iako se metro linije još uvijek grade. To u konačnici izgleda zbunjujuće jer stanje na karti linija ne odgovara i stvarnom stanju. Rio se u biti užurbano priprema za Svjetsko nogometno prvenstvo, a nakon toga 2016. ugostit će i Olimpijske igre.
Tom prigodom sam bio i u okolici Maracane, legendarnog stadiona koji se još uvijek obnavlja. Unutar stadiona se ipak nije moglo ući, uz sve napore, ispitivanja pa i žicanja građevinskih inspektora. Unatoč debelo premašenim rokovima, vjerujem da će u konačnici poznavajući Brazilce, sve biti tip-top. Rio ima jedan poseban štih i šetajući već mogu zamisliti prijenose tekmi u barovima, pogotovo onima na plaži. Pitanje kakve će biti cijene kad počne Svjetsko, a sada se tri deci pive u krafiću na plaži može dobiti za kakvih 14 kn, što nije skupo ako usporedimo našu turističku sezonu “Oderi turista”. Lokalci hodaju plažama i prodaju 0,6 l pive za isti iznos. U trgovini 0,35 l stoji oko 4,5 kn. Primijetili ste ove neke čudne varijacije obujma, ali pivo te neki sokovi u Brazilu pakiraju se u sljedeće volumene - 269 ml, 350 ml, 473 ml i 600 ml, od kojih neke imaju alumijsku foliju na vrhu limenke što je znak malo višeg higijenskog standarda. Vodu znaju pakirati u čaše, gdje je svaka zatvorena kao jogurt. Ima i nekih meni nerazumljivih stvari. Brazilci su narod koji voli da je pivo jako hladno, da je kava jako vruća, a istovremeno to pivo nisu u marketima spremni ohladiti. Ne da ne postoje hladnjaci, već su i oni često prazni. Možda je ovo slučajnost koju sam našao samo u Riu, jer ipak su ljudi ovdje laganini... Gužve u supermarketima nikoga ne živciraju, po trideset blagajni radi, ali sve umjerenim tempom kao da se nikome ne žuri i da ogromni redovi ne postoje.
Laganini sam i ja obilazio Rio. U sedam dana boravka, svaki dan koja atrakcija i onda na kupanac. Posjetio sam između ostaloga katedralu oblika krnjeg stošca, neke zanimljive kvartove pune grafita, barova, restorana, neke napola sigurne favele. Rio je grad umjetnosti pa je svakako za spomenuti svjetski poznate stepenice - Escadaria Selarón. 250 stepenica obloženih pločicama iz više od 60 zemalja svijeta, brojne rukom oslikane, a koje su životno djelo čileanskog umjetnika Jorge Selaróna. Selarón stepenicama nije vidio kraja, tj. rekao je da će njegova smrt značiti kraj. Počeo je 1990., a završio na način da su ga u siječnju 2013. iznanada u još nerazriješenom slučaju pronašli mrtvog na njegovim stubama. Među živima nije više ni Oscar Niemeyer, jedna od ključnih figura moderne arhitekture koji je svoj rodni Rio napustio u 104. godini života. Ipak tu je Paulo Coelho koji svijet ‘hrani’ svojim djelima, a najpoznatiji karneval svojom zabavom. Teško je sve staviti u jedan tekst...
Inače, najbolji pogled na Rio de Janeiro pruža se s Pão de Açúcar. Strme litice nalik na štrucu kruha (Pão je na portugalskom kruh, Açúcar - šećer) na koju se dolazi žičarom. Pogled na cijeli Rio gdje se točno vidi kako se grad razvija između strmih planina i plaža ostavlja bez daha.
No da se vratim na kraju na Gabrielu... Copacabana, šum valova, pijesak, samo ona i ja, a iz pozadine dopiru svjetla Copacabane Palace, najluksuznijeg hotelskog zdanja u Rio de Janeiru. Atmosfera za pamćenje. I baš kad ste mislili da dolazi novi opis uzbudljivih avantura reći ću vam da sam u Riu vidio Isusa. Iako onaj od 30 metara u art deco stilu ne vidi od zgrada što se zbiva na plaži, znamo da Isus vidi sve. Prosvjetlio me Gospodin i reče mi - “Ne moraš baš o svemu...”
Vraćam se kući nakon 150 dana i ovo je posljednji tekst putopisa. Pozivam vas da i dalje pratite facebook stranicu Marko Barčan Lifestyle na kojoj će biti objavljeno još puno zanimljivog foto i video materijala koji se nalazi u pripremi. Do tipkanja!
