Prvi dojmovi: Ljudi i život u Brazilu
14.05.2013.
Marko Barčan
Pregleda: 12595
Moji brazilski prijatelji i ja
(FOTO: Marko Barčan)
Prvo idemo na vikend u Registro, a onda u Florianópolis. Pet dana živjet ću u okruženju Jeffersonove obitelji, rodbine i prijatelja, a svi redom odnosit će se prema meni kao da sam član obitelji. Tako je kad s Brazilcem postanete prijatelj, a dokud ide granica gostoprimstva saznat ćete do kraja ovog teksta.
Oni će za sebe generalno reći da su ljudi s juga Brazila zatvorenije osobe, a ljudi sa sjevera više otvoreni i pristupačni. To možda vrijedi kod prvog kontakta i upoznavanja, no kad se preskoči ta barijera onda se ta zatvorenost briše. Brazil je jako šarolik po narodnostima - jugom više dominiraju europske nacije i Japanaci, a veći dio sjevera vuče porjeklo iz Afrike, od nekadašnjih robova. Mix nacija stvorit će vrlo šaroliko društvo, a brazilski portugalski isplivat će kao službeni jezik koji je zbog mješavine naroda doživio višestoljetno preoblikovanje i dosta se razlikuje od portugalskog iz Portugala. Jezik sam našao kao vrlo težak u izgovoru, no kad čitam napisane riječi vidim dosta sličnosti sa španjolskim. Npr. pivo - španj. cerveza - port. cerveja ; izlaz - španj. salida - port. saída.
Kad smo kod stranih jezika, Brazilci nemaju naviku učenja istih u školama, a ni oni sami nisu osjećali potrebu za tim. Tek sad to uzima zamah, opet zbog Svjetskog prvenstva u nogometu, jer oni prije svega žele biti gostoljubivi domaćini. Brzi tečajevi prodaju se po kioscima, DVD-i uz časopise i knjige te je ovo sad postalo popularno. Također, u školama je od nedavno postalo obavezno učenje stranog jezika, kao što je i škola od nedavno postala obavezna. Ovdje je edukacija jako veliki problem i još uvijek se vode polemike oko sustava obrazovanja i kako ga provesti u djelo jer postoji preveliki broj ekstremno siromašnih koji nemaju za osnovne životne potrebe, a kamoli za slati djecu u školu. Jeffersonova majka Claudia je ravnateljica u osnovnoj i srednjoj školi i ne samo da smo vodili razgovore za stolom u kući, već i studenti, Jeffovi prijatelji za pivom u restoranu su se znali ‘zakačiti’ na temu obrazovanja te sam na taj način u pet dana malo po malo dobivao sve potrebne informacije. Problem je i nekvaliteta učitelja, koji nemaju neku posebnu školu, već može, ‘ajmo tko hoće. Plaća je prava mizerija, oko 3500 kn regulirano na nacionalnoj osnovi, a životni troškovi dosta viši od hrvatskih. Biti učitelj u São Paulu ili Rio de Janeiru, teško je i u paru, možda bi upalilo s haremom pa da (se) svi učimo. Meni nekako učiteljice najbolje leže, obilježile su mi život. Prva je baka koja je do mirovine predavala hrvatski jezik, obiteljsku tradiciju nastavila je sestrična, a s djevojkama, kad bi mi rekle da su učiteljice, bila je to ‘gotova stvar’. Nekako sam uvijek najlakše pronalazio zajednički jezik, odnosno dva koja se isprepletu.
Uvijek ja nekako završim na ljepšem spolu, a počeo sam o Brazilu, Registru, Florianópolisu... Registro ima oko 50 tisuća ljudi, udaljen je dva do tri sata vožnje automobilom prema jugu. Ime je dobio po tome jer se nekad uz rijeku nalazila zgrada u kojoj se obavljala registracija brodova i prometa. Sad je dio uz rijeku oblikovan u šetalište, kulturni centar, teatar, igralište koje me osvojilo funkcionalnošću - svaka sprava je za vježbanje gdje ćete koristiti isključivo snagu vlastitih mišića. Još i danas u Registru je snažna japanska zajednica, a uz brojne spomenike japanske kulture diljem grada, Japanci imaju i kulturni dom te hram. Inače, São Paulo i okolica broji najveću zajednicu Japanaca izvan Japana u svijetu. Kad smo kod Japanaca i Brazilaca, nekoliko puta u danu bi me nekolicina iz Jeffove rodbine upitala da li se želim otuširati. Ujutro, popodne, uvečer, zapitaš se - “jel smrdim!?”. Ja stvarno držim do higijene, a ta pitanja u biti dolaze iz njihovih higijenskih navika - Brazilci se najme ‘natječu’ s Japancima na prvom mjestu u broju minuta provedenih ispod tuša. Iako se to ne bi reklo za revne, ekonomične Japance, upravo to govore statistike, a što se tiče mojih domaćina samo su željeli da se osjećam ugodno, da imam sve u skladu s njihovim potrebama. Tih dana jeo sam kao kralj, tri obilna obroka dnevno, od čega dva roštilja. Slavili smo rođendan Jeffove majke, bili u prirodi kod jezera na raznim po švedski posloženim specijalitetima, a navečer roštilj uz pecaru. Opuštena atmosfera, Jeffov stari Jamilton (Žamjutoo) valja fore, pije se pivo, jede se na koncu torta. Podsjetilo me to na domaću atmosferu i osjećao sam se nakon duuugo vremena kao da sam kod kuće. Ali ipak, ima još dva tjedna Brazila.
Nakon vikenda, autobusom stižemo u Florianópolis. Noćna vožnja od gotovo 9 h. Tih petstotinjak kilometara na karti Brazila izgleda zanemarivo u usporedbi s veličinom cijele države. No ne zamaram se više udaljenostima, jer znam da ne može duže od ona četiri dana u busu. Taman kad sam se navikao, nisam ni slutio da će mi to biti posljednja vožnja autobusom na putovanju. Jeff se potrudio i preko brazilskih stranica iskopao letove za Rio de Janeiro i, meni posljednji, let za Salvador koji su jeftiniji nego da se vozim autobusom. Netom prije odlaska, sredio mi je smještaj u Rio de Janeiru. Bez posebnih razgovora njegova prijateljica Fabiana, koja je igrom slučaja na godišnjem odmoru u Florianópolisu, samo je preko prijatelja njemu proslijedila ključ od stana u Riu. Tjedan dana u Rio de Janeiro for free! Što reći osim da s takvim prijateljima i povjerenjem sve je lako...
U Florianópolisu odmah na kolodvoru nas je pokupio André te slijedi obilazak grada koji je cijeli smješten na otoku. Ovdje smo dovoljno na jugu Brazila da možemo reći da ponovno postoje četiri godišnja doba. Dok je Hrvatska u proljeću Florianópolis je trenutno u jeseni. Ipak, blaga je to jesen jer se još uvijek može kupati na nekoliko pješčanih plaža. Voda je malo hladnija, no i kad dođe zima, ovdje nema snijega, a kupati i surfati se može gotovo cijele godine izuzev neka dva tjedna kad se mrijesti jedna vrsta ribe u plićaku. Otok je lijep, prekriven zelenilom, velikim lijepim jezerom uz koje smo drugog dana išli na dvosatni treking, a jedini nedostatak stavio bih u kategoriju javnog prijevoza. Otok je nezgodno obilaziti gradskim autobusima, a taksijem poprilično skupo. Ipak, Florianópolis ima sve - od starog centra (downtown), modernih shopping centara, elitinih područja i vila, pokoje favele, aerodrom, velikih stambene četvrti pune modernih zgrada od kojih svaka ima svoje službeno osoblje koje služi kao osiguranje. U jednoj takvoj živi Jeff sa sestrom Anom, djevojkom Vanesom i njezinim bratom Diegom. Oni su svi studenti, a stanarina im iznosi za trosobni stan ne malih ukupnih 6000 kn mjesečno.
Nema ovdje svatko privilegiju da može studirati, a postoje razni volonterski programi koji siromašne pripremaju za upis na državni fakultet budući da javne škole pružaju loše obrazovanje i većina učenika ne prolazi prijemne ispite. U jednom takvom volonterskom projektu sudjeluje i Jeff koji uz Studij međunarodnih odnosa podučava španjolski i geografiju one koji uspiju dokazati da su slabijeg imovinskog stanja. To su kao pripreme za fakultet koje traju cijelu godinu. Simbolično, škola i program smješteni su na dijelu otoka gdje ima najviše siromašnih i jedan dan pristustvovao sam Jeffovim predavanjima te kojem predavanju njegovih kolega s fakulteta. Radi ovo drugu godinu zaredom, a prošle je od 140 polaznika, njih 120 upisalo željeni fakultet. I radi to odlično, s velikom strašću, jer vidi cilj ovog socijalnog programa.
Još od Kube on i ja vodimo zanimljive političke rasprave. Nastavilo se to ovdje i nije bitno vozimo li se autobusom, šetamo li uz jezero ili gradom. Prekinuo bi razgovor tek pokojim objašnjenjem kakve znamenitosti, a onda bismo se vratili na temu. On meni o vojnim režimima Brazila, političkim opcijama u Južnoj Americi, a ja njemu pokušavam smjestiti Hrvatsku u povijesni kontekst ratnih zbivanja na Balkanu. On više fura lijevom stranom, putevima socijalizma, iako se kritički odnosi i prema tim programima. U zahebanciji sam mu ostavio na poklon svoju jedinu majicu crvene boje. Ja njemu pričam onako kako je... Od stoljeća sedmog, preko Tita, Jugoslavije i Domovinskog rata... Normalno, znamo tko piše, priča i naučava povijest. Pobjednici.
Pratite me na Facebooku: Marko Barčan Lifestyle
