Tucacas i Coro - gradovi koji bi se htjeli baviti turizmom
17.02.2013.
Marko Barčan
Pregleda: 4731
Marko Barčan
(FOTO: Iz priv. kol. M. Barčana)
Sjećam se vremena kad je moj Lipik otvorio turistički ured. Zatim ga zatvorio, pa poslije izvjesnog vremena ponovno otvorio. Nije bilo bitno što nekadašnji biser kontinentalnog turizma još netom nakon rata nije imao što za ponuditi, bitno je da postoji ured. U Venezueli je slika potpuno suprotna. Ima se što za vidjeti, ali turističkog ureda u nekim gradovima što se narodski kaže: "Ni za lijek!"
Danas obilazimo Tucacas (čitaj: tukakas), gradić koji se nalazi u blizini Nacionalnog parka Morrocoy. Usputna stanica na putu iz Caracasa bila je Maracay gdje nisam ništa razgledao već sam bio više usredotočen na duboke razgovore sa Sabinom iz Hrvatske te druženjem sa Susan. Ovdje se po riječima onih koji poznaju grad nema nešto posebno ni vidjeti, osim biti opljačkan ili izgubiti život. Ipak, ovdje sam proveo dva lijepa dana u jednoj vili i bilo je uistinu relaksirajuće. O Susan ste već čuli podosta toga, a Sabina, ona je 16 godina u Venezueli i iako je njena priča jedan dobar roman, obećao sam da detalje neću iznositi u javnost. Zanimljivost cijelog putovanja je kako mi se kockice slažu same po sebi! Tek u Caracasu predzadnji dan saznao sam slučajno za Sabinu preko Tebaide, Marianine majke. Žena je uz to svojim poznanstvima sredila smještaj u Tucacasu za pola cijene. Znam, možda vam je previše imena tko je kome tko i što sredio te ugodio pa idemo... Vamos para Tucacas!!!
Autobusni prijevoz u Venezueli posebna je priča. Većinom autobusi ovdje nemaju vozni red nego se vozi kad se autobus napuni. Vozač se još naknadno proveze po kolodvoru dok suvozač neprestano viče mjesto gdje se vozi. “Tucacas! Tucacas! Tucacas!”, uskoči još jedan do dva i počinje strahovanje za vlastiti život.... Tridesetak mjesta, omanji autobus koji vozi u skladu s ‘opremom’. Ne znam, nisam siguran da li oni što ‘nabrijavaju’ te buseve, kao što se ‘nabrijavaju’ auti, ali vozi ga kao da se utrkuje s nekim... Izvana išaran kakvim grafitom, obložen ledicama, iznutra zatamnjen, klima na max, iz Pioneerovog subwoofera doslovce nas muči cijelim putem... Nek’ se vidi da se ima... Spazio sam vjersku sliku na staklu, izgleda je Sv. Marija. Marija pomozi da stignemo živi...
Na autobusnom kolodvoru u Tucacasu, gradiću koji postoji isključivo radi turizma dočekale me dvije Venezuelanke koje predstavljaju kakav info na španjolskom i koje me žele smjestiti u jednu od ‘posada’, privatnih kuća što nude usluge smještaja. Smiju se na moj španjolski, pa rekoh im na tečnom hrvatskom da “e što bi vas ‘riješio’ u talu!”, nakon čega opet smijuljenje... “Jel tako da bi!?”, da da, si si... Najjeftinije što nalaze je 600 Bs.F (34$), pa posežem ipak za svojom ‘vezom iz Caracasa’ koja mi je smještaj sredila za 400 Bs.F (23$) na noć. Shvaćam, nije ovo Kuba da me ljudi raširenih ruku čekaju na kolodvoru kako bi me smjestili. Ovaj kolodvor je totalno van grada i moram uzeti taksi.
Ceasar, vlasnik kuće mi odmah po dolasku predlaže put brodicom za Nacionalni park Morrocoy, skupinu malenih otočića prekrivenih mangrovim drvetom s nekoliko lijepih pješčanih plaža i kristalno čistim morem. Tek je podne, zbog toga sam i došao, a 400 Bs.F (23$) za vidjeti ovu atrakciju, otići na plažu i nazad, nije puno iako je to moj dnevni budžet. Sve to ispadne puno povoljnije kad se ide u dvoje ili više. Glisiranje među uskim prolazima daje dozu adrenalina, a kako smo se udaljavali od obale Tucacasa more isprva sive boje poprimalo je prozirni, kristalno čisti izgled.
Na plaži na kojoj me pustio van s moja četiri piva i litrom vode, rekao je da će me pokupit za nekih 4h, oko 17h. Dosta ljudi, većinom u kakvim grupicama roštilja te jedna velika skupina turista. Kupam se, rješavam se lagano i pive ne bih li vidio kakvu lijepu slobodnu djevojku. No ponuda je vrlo slaba, te napadam na restoran. Kaže gazda dok mi pokazuje pladanj; “Evo, to smo ulovili!”, Može, vrsta ribe je Pargo. Gdje to ima jesti za 7$ na plaži!? Iako ju nije napravio na gradele nego prženo, svejedno je bilo vrhunski. Od priloga uvijek miksaju neku kupus salatu s vrhnjem i majonezom, a umjesto krumpira koriste platanu. Platana izgleda kao banana, no duplo je veća i to je sasvim drugo voće. Ako kupite zelenu, tzv. plátano verde, služit će vam kao krumpir, a ako kupite zrelu, žute boje tzv. “plátano maduro” radit ćete od nje “tajadas” ili ti slatka pržena platana na ulju što sam isto nekoliko puta imao prilike jesti. Platana, od koje često rade i čips koji prodaju na svakom uglu, vrlo je česta u prehrani Venezuele. Dosta o platanama i bananama. Banana je kad si solo kakva god da ti je platana, pa me moj Ibrahim vozi doma...
Šetam Tucacasom u predvečer, a gradić stvarno ništa posebno. Ne znam što bih vam spomenuo od njega izuzev toga da se na ulici izlijeva i osjeti kanalizacija, da je prljav i izgleda kao veliki ‘vašar’. On je tu zbog Morrocoy nacionalnog parka koji je u neposrednoj blizini. Suveniri? Što je to? Nemaš razglednicu za kupit, magnet za hladnjak, ma ništa osim rekvizita za plažu. Grad koji bi se želio baviti turizmom...
Kupujem ovaj put bocu venezuelanskog ruma i colu te si mislim popiti koju u sobi pa ću u noćni klub. “Kakav noćni klub?”, kaže gazda da preko tjedna nema ni kluba ni bar gdje svira live glazba. Pakiram, rekoh mu: “No chicas, mañana para Coro!” (Nema djevojaka, sutra za Coro!).
Stigavši u Coro, malo je nedostajalo da ga za par sati napustim. Izložen podosta velikom pritisku, s ukupnim opterećenjem od 20 kg na leđima prošetao sam nekoliko kilometara, polovinu grada ne bih li našao kakav smještaj. Onaj moj, čiju sam adresu imao u mobitelu bio je upravo na tom drugom kraju. Cijena noćenja u Casa de los Pájaros je 15$. Što ću jesti kad to platim, a ako mi je 20$ budžet!?
Odbio sam ovo na prvu, a putem dok sam tražio dalje pritisku na leđima opire se pritisak u glavi koji mi jednostavno govori da je to sve sastavni dio puta i da se to jednostavno mora izdržati. Ne ide uvijek glatko, pa što? Napravio sam još nekoliko kilometara, no natpis da se negdje nešto iznajmljuje nisam našao. Drugim ulicama došao do kolodvora i u tih nekoliko sati grad mi se uopće nije svidio. Sjeo sam još sat vremena na internet te tražio smještaj, ali uzalud.
Uvijek nekako poslušam domaćine što posjetiti u nekoj zemlji. Nekako mi se to čini prikladnije nego koristiti naputke Lonely Planeta-a, Rough Guides-a, Wikitravela i sličnih internet stranica koje mi služe kao orijentacija za potencijalne turističke destinacije. Coro, kolonijalni gradić utemeljen daleke 1527., prva prijestolnica nekadašnje Provincije Venezuele koja je tada bila dio Velike Kolumbije, jedan je od tih gradića koje će svaki Venezuelanac reći da je “must see”.
Kako je moguće da od kolonijalnosti nisam u višesatnom hodu vidio ni k, a samo sam našao jednu ‘posadu’. Već sam išao gledati kad ide bus za Maracaibo ili Meridu, no slike pustinje koja se nalazi u blizini nagnale su me da ipak ostanem. Hajde, riskirat ću, pa nakon valjda šest sati vraćam se na prvobitno odredište s jednom mišlju u glavi: “Platit ću ti, ali jebo ja takav turizam!”
Coro je ipak kad se malo dublje zagledate lijep kolonijalni gradić, ali koji osim te stare jezgre nema nešto za ponuditi. Nema baš restorana i uzelo mi je sat vremena da nađem negdje za pojesti uvečer. Ovo je opet kao vašar, kao pijaca na kojoj se većinom prodaje roba, japanke, naušnice i slični ukrasi... Što će deset trgovina koje prodaju različite, a opet iste zaštitne maske za mobitele? Blackberry je ovdje velika faca među ‘cellularima’. Zašto nema trgovine u kojoj ću kupit pivo da šetam kao pravi balkanac ulicom i pijem dok percipiram okolinu? Zašto na ulici mogu pojesti samo salmonelu, a ne normalan hamburger? O suvenirima, opet da se ne ponavljam...
Još iste večeri upoznao sam Alidia, koji me spaja s Pedrom koji će me sutradan voziti na tour po pustinji, plaži i poluotoku. Bit će to 30$, pa iako sam Caracas napustio s prosjekom od 8$ dnevno ovakve "wanna be" turističke destinacije pomalo razbijaju iluziju da ću u konačnici biti u okviru budžeta.
Pustinja koja je dio Nacionalnog parka Médanos de Coro je mala, ali prekrasna. S obzirom da mi je ovo prva pustinja koju sam vidio u životu izdivljao sam se na pijesku kao malo dijete, a to ćete imati prilike vidjeti u konačnom videu o Venezueli. Pedro me vodio na plaže na stotinjak kilometara dugom poluotoku koje ruku na srce nisu ništa posebno nakon što sam vidio plaže na Kubi. Ono što je još vrijedno za spomenuti jer pomalo ostavlja bez daha su ružičasta slana jezera za proizvodnju soli, te najsjevernija točka Venezuele na kojoj se nalazi svjetionik Faro del Cabo San Román s kojeg se u daljini vidi otok Aruba i velika rafinerija. Pedro i ja smo se putem ‘nalizali kao zvijeri’, a pijan mi je obećao srediti dobre cure. Iako nisam od tih kome treba nešto srediti, već samo reći gdje se to skriva... No, uspio me je i ‘namazati’ rečenicama da za vrijeme karnevala djevojke u toplessu plešu po tim istim plažama... Pričekao sam karneval koji dan da se uvjerim, ali jedna velika nula. Svašta čovjek izgovori i vidi kad je pijan... Razočarao si me Pedro, prijatelju stari...
Pratite me na Facebooku: Marko Barčan Lifestyle
