Kuba: Vatreno krštenje u samom startu
12.01.2013.
Marko Barčan
Pregleda: 4481
Lisbel i Marko
(FOTO: Iz priv. kol. M. Barčana)
Taksi od José Martí International aerodroma do centra Havane košta 25 CUC-a, no ja sam zguglao jeftinu varijantu za najviše 3 CUC-a. Pokazat će se kasnije da me to dovelo u prve nevolje...
Sve je počelo kašnjenjem leta za Meksiko. Sat i pol smo kasnili u polasku, sva sreća da je "layover" trajao svega 3 sata pa ću stići... Tako sam si mislio dok nismo stigli u Cancun, pa je službenik rekao da je moj let upravo otišao... Raspored ploča je govorila identično. Savjetuju mi da kupim drugu kartu kod Cubana de Aviación... Mislim tko tu koga j... na početku priče, pa nisam lud istu kartu kupovati dvaput...
Druga službenica dodaje da neka ostanem tjedan u Meksiku, njihov let je opet sljedeći četvrtak. Yeah right, kao da znaju da tražim avanturu i već sam gledao po zidovima free Wifi znakove te kako ću nešto bukirati. Sva zavrzalama završila se kad je peti službenik uspio dokučiti da je moja veza ipak s drugim avio operaterom suprotno nego piše na papiru, a umalo da nisam digao ruke od svega.
Kad smo sletjeli na aerodrom u Havani, prvo nas dočekaše dvije serije čekanja u redu turista. Prvo sat vremena carina na ulazu, a onda pol sata na mjenjačnici.. Meni bitno vrijeme jer se utrkujem s mrakom.
Odmah da objasnim na početku kubanske priče, jer ću to često koristiti, ovdje postoje dvije valute. CUC (Kubanski konvertibilni pesos, izgovaraju ga ‘kuk’) kojim turisti većinom plaćaju i u omjeru je 1:1 s američkim dolarom. CUP (zovu ga samo ‘pesos’) je nacionalni pesos i koristi ga najvećim dijelom stanovništvo. Za 1 CUC može se dobiti 24 CUP-a. Kad se kupuje voće na tržnici, vozi lokalnim autobusom plaća se sa samo nekoliko CUP-a, pa je korisno imati obje valute.
Izlazim iz aerodroma oko 16:30 i svi nude taxi official. Ja ga trebam samo u jednoj manjoj mjeri, da me preveze na drugi terminal gdje su isključivo nacionalni letovi budući da od tamo ima bus za centar. Cijenu sam zaboravio dogovoriti odmah, valjda omamljen teškim zrakom, vrućinom, atmosferom i umorom od 36 satnog nespavanja. Dolazimo do Terminal National, kaže 10 CUC... Ne priča ni ‘poco’ engleski, ali se svađamo... Dogovor je hajde završio na 5 CUC-a, a bus... Heh, njega sam tražio sat vremena, a kad se spustio mrak, vrlo brzo sam naučio pitati; ‘¿Donde esta un autobus de centro la Habana?’, što nije vjerojatno potpuno točno, ali oni ovo razumiju...
Nalazim stanicu i ulazim u bus napokon. Ja jedan, ostali Kubanci, al što su veseli narod... Platio 1 CUP, no smiju se ovi oko ulaza jer eto kuže da se radi o jednom potpuno izgubljenom strancu... Koji stoji u skladu odakle i dolazi; zimske čizme, pulover, jakna, 13kg backpakerski ruksak na leđima, još jedan manji s prednje strane, obliven znojem na 30 stupnjeva, nalazi se u pripizdini i ne priča španjolski... A uz to, u svoj toj zbrci, ne može naći jer negdje mu je ispalo pa je izgubio buking od hostela, pa ne zna ni gdje ide... Bitno da je centro la Habana. Vozimo se više od sata, kupe se ljudi na svakom ćošku, gdje god se digne ruka i svi kao da se međusobno znaju. Izlazim van, 19h..
Slijedi tumaranje ulicama kvarta kojeg se po prilici sjećam da je moje odredište. Bez adrese, samo znam da se hostel zove nešto sa ‘de Rosa’... Pomalo scary izgleda, ruševne, prljave ulice s vrlo lošim osvjetljenjem, tu i tamo pokoji čovjek, kava, grupica ljudi. Imena ulica prava su ekskluziva ako ih nađeš, ali to mi ne znači nešto. Tu i tamo koji "rent a room" natpis, ostalo nula bodova, ali nigdje nema moje de Rosa... No ova Havana ima jednu posebnu čar koja mi se sviđa...
Upoznajem Kubanca Lisbela koji usput priča engleski. On sa mnom traži idućih sat vremena hostel jer on kao pozna kraj pa će mi pomoći... Shvatim nakon nekog vremena da čovjek nije lud koliko god da je ljubazan da pomogne besplatno, pa sam mu platio pivo za početak... Nalazimo mi to nekako oko 21h, upoznajem se s Rosom i hajde dam mu još 10 CUP-ova jer bez njega bi bio duplo izgubljen, a i nije se htio maknuti dok nismo riješili tu donaciju...
Rosa zove Patriciju, španjolku koja ovdje studira turizam i priča engleski pa dobivam prvo jezikovu juhu. Nisu svi ljudi u Kubi dobri i da se ne družim s takvima koji mi otvoreno prilaze na ulici i pričaju engleski. Rosa kaže da sam joj kao sin dok sam tu i da je slušam. Nemam razoga ne vjerovati jer sam pročitao dosta dobrih reviewa na Hostelbookingu. No i tog ‘sina’ je poslala da ide spavati ulicu dalje kod njezine prijateljice jer kod nje nije bilo mjesta. Uzeo sam kod Rose sobu zato jer ima internet iako je malo skuplji hostel od 15$/dan. No internet ovdje znači spori dial-up na 486-cima valjda i od 20h do ponoći kad je dostupan svi se tuku za to malo...
Wireless!? Što je to!? Kod prijateljice nema interneta i nekako sam uspio na španjoskom (pazi, učim ga zadnjih pet dana iz vodiča “Španjolski za putnike”) spustiti cijenu na 13$/dan unatoč tome što sam dobio konfor da sam sam u sobi. Internet mi je ‘must have’ da se čujem s Vama, no prvog dana u 23h nisam više želio raditi nikom pa ni sebi probleme, već se samo dobro naspavati...
Pratite me na Facebooku: Marko Barčan Lifestyle.
