Treba li Požegi nova tržnica?
14.10.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 13531
Gradska tržnica u Požegi
(FOTO: Mario Nakić)
Režimi su se od Srednjega vijeka do danas brže mijenjali nego li roba i način prodaje na požeškoj "pijaci", no, sad je sve "puklo"...
Eto, objelodanjeno je javno ono što su svi znali i prije: ništa od nove požeške tržnice. Kao i brojna prethodna i ovo obećanje (ludom radovanje) palo je u vodu (sjetimo se samo koliko dugo i tko sve nije najavljivao novu tržnicu). Mnogim Požežanima i seljacima je žao zbog toga, no ako se sa svih strana objektivno razmotri potreba njezina osnivanja, nameće se jedan drukčiji zaključak.
Kao i obično, zaronimo prvo malo u povijest.
Godina je 1848. na glavnom trgu u Požegi; kao i stoljećima prije - vreva, gužva, izvikivanje robe... Prodaje se sve i svašta – od stoke, prehrane, obrtničkih proizvoda, do drva za ogrjev... Grad od 1765. ubire značajne prihode od maltarine (pijacovine), vagarine (svaki prodavač morao je testirati vagu kod ovlaštene osobe), mjestarine i još kojekakvih taksa i pristojbi. Kako se činovništvo gradske uprave ne bi moralo natezati s onima koji to sve moraju plaćati da bi uopće mogli prodavati, daje ubiranje maltarine u zakup zakupniku koji je ubire za svoj račun, a gradu plaća rentu. Spomenute godine zakupnik je bio izvjesni Juraj Agjić koji se našao u velikim problemima. Pok. povjesničar prof. dr. Filip Potrebica u knjizi „Obrt u gradu Požegi i Požeškoj kotlini“ navodi jedan dokument u kojemu je zabilježeno je da je Agjić 26. listopada zatražio od grada da se najamnina smanji „barem za 600 forinti srebra“. Kao razlog tome navodi kako se „kupljenju maltarine grozno narod suprotstavlja, niti takvu do Svih svetih platiti kane“. Očito je bila prevelika. U burnoj 1848. godini taj problem je pao u zaborav, no nosi li neke pouke za budućnost? Nije li isto tako bila znakovita odluka Gradskog zastupstva iz 1891. da se redoviti tjedni sajam održava samo četvrtkom, a ne više ponedjeljkom i četvrtkom. Grad se samo tako odrekao većeg prihoda?
Režimi se mijenjaju brže nego li vrste robe i način prodaje na glavnome trgu: dvadeseto stoljeće je dobrano odmaklo, a slika se jedva promijenila: još zaprežna vozila tandrču ispod baroknih spomenika, još seoske bakice prodaju domaću slaninu, rakiju, pušljive jabuke... Mnogi stariji živući još se toga sjećaju, sve dok se nije „nametnula“ potreba parkiranja motornih vozila na najvećoj gradskoj ravnoj površini. Zanimljivo je napomenuti da se dotad požeški stočni sajam nekoliko puta selio, a sve do 1853. održavao se na Terezinskom trgu (dakle, pored katedrale!) odakle je otišao na površinu današnjeg parka uz Orljavu, a zatim na periferiju, da bi do danas nestao. Takva sudbina očito čeka i robne sajmove, odnosno tržnicu. Zašto?
Novo doba se urotilo protiv tržnica. U prvom redu klip pod noge im bacaju (preko)brojni golemi trgovački lanci s vlastitim zgradama koji su u posljednjih nekoliko godina nikli u Požegi i koji prodaju gotovo sve što nudi tržnica, čak i po nižim cijenama. Osim toga, Europska unija (čiji veliki gradovi imaju sasvim drugačiji pristup organiziranju i poslovanju svojih tržnica) podložna je interesima krupnog kapitala, te svako malo brani ili otežava prodaju raznih, većinom prehrambenih artikala (krastavac ne smije biti zakrivljen, voće mora biti određene veličine i sl.). Treća, možda i prva po važnosti, jest činjenica da će tamošnja maltarina biti skuplja nego je sada kako bi se otplatilo golemo ulaganje, a to će poskupjeti i prodavanu robu. Ako zbog svega toga, i još koječega na tržnici ne mogu naći mjesto proizvodi s okućnice ili sitnog obrta, ako će se ondje smjeste jedna uz drugu poluotvorene trgovine velikih proizvođača (a još više velikih prodavača tuđe robe) – čemu onda naziv tržnica? Ne može se u isti kalup smjestiti "pijaca" i poduzetnička zona, iako to netko tako želi vidjeti.
I sad zamislimo seosku baku koja donosi na novu tržnicu nekoliko kila jabuka, kanticu vrhnja, bocu domaće rakije „kaputare“ ili šaku ubranih gljiva (pardon, prodaja gljiva na takvim mjestima je već zabranjena!). Prema svim propisima, domaćim i europskim, te suvremenim ekonomskim mjerilima i načelima pijačnog prometa, čitav posao bi baka morala obaviti ovako: Valja doći s dostavnim vozilom koga bi parkirala u podzemnoj garaži, a robu za prodaju bi do tržnice odvezli komunalci na posebnim teretnim kolicima kako se to radi u Europskoj uniji. Nakon uplate kreditnom karticom svih dažbina svim mogućim i nemogućim grabežljivcima: od rentijera, zakupnika maltarine, posrednika, tegljača, do gradskih sanitaraca i policajaca, te stručak luka za fotoreportere koji bi snimili njezin štand kao primjer - prodavala bi baka spomenutu robu i nakon toga odsjela u svom poslovnom uredu. Nakon toga bi s kolegama sa susjednih štandova: prodavačicom čarapa (pet pari za tri kune), skupljačem ljekovitog bilja (3 kune kutijica, a 10 kom. 20 kn), te voditeljem štanda špangica, češljeva, udica i pumpi za bicikle, otišla na poslovni ručak u luksuzni restoran koga je u novom poslovnom prostoru zakupio pariški „Maxim“ radi konkurencije giricama kod Gaje. Tu bi se baka i ostali pijačni poslovni svijet uz kavijar i šampanjac (nije konkurencija bakinoj komovači na štandu!) dogovarali oko sufinanciranja važnog znanstvenog skupa na temu „Požeška pijaca – od starih Ilira, preko mađarskih filira i gradskih žbira do samog svemira“, a u organizaciji požeškog ogranka HAZU.
To vam zvuči smiješno? Ma, nemam ja toliko smisla za humor kao neki službeni zajebanti. Uvjerite se: u glasilu „Poslovni.hr“ od 12. travnja 2006. piše (citiram):
„POŽEGA - Grad Požega, tvrtka Adamo iz Zagreba i gradsko komunalno poduzeće “Tekija” potpisali su sporazum vrijedan deset milijuna eura o izgradnji dviju tržnica, podzemnoj garaži i dvama poslovnim prostorima. Riječ je o projektu javno-privatnog partnerstva po kojem grad i “Tekija” daju građevinsko zemljište, a tvrtka Adamo pronalazi ulagače i gradi objekte. Osim izgradnje nove gradske tržnice, na lokaciji postojeće u samom središtu grada, odmah pored je planiran poslovni prostor veličine 600 četvornih metara te ispod njega podzemna garaža, a druga bi se tržnica s još jednim poslovnim prostorom izgradila na zemljištu u Cvjetnoj ulici. Time bi Požega riješila dugogodišnji gorući problem jer jedna tržnica veličine petstotinjak četvornih metara na gotovo 25.000 stanovnika odavno ne može zadovoljiti potrebe Požežana. “Riječ je o dotoku stranog, točnije švicarskoga kapitala a pripremamo izgradnju još jedne podzemne garaže te športske dvorane na istočnom dijelu središta Požege”, izjavio je gradonačelnik Zdravko Ronko, dodavši kako bi prostor i tržnica u Cvjetnoj ulici bili gotovi već potkraj godine. Požežanima je posebno zanimljiv projekt prve podzemne garaže čija bi izgradnja u znatnoj mjeri riješila problem parkiranja na Trgu sv. Trojstva. Garaža je veličine 2600 m2 i primila bi stotinjak vozila, izjavio je Ranko Vela predstavnik tvrtke Adamo, a direktor “Tekije” Ante Kolić dodao je kako će Požega dobiti suvremene tržnice na dvije lokacije. ““Tekija” kao gradska tvrtka ulazi u posao s ulogom od 20.000 četvornih metara građevinskog zemljišta i dakako da ćemo pozorno pratiti poslovnog partnera da objekti budu izgrađeni u skladu s propisima te da će biti dovršeni u dogovorenim rokovima”, zaključio je Kolić.“
I da zaključim: umjesto da kukamo što nemamo tržnicu, valjalo bi zahvaliti dvojici Adama – jedan je belgijski šansonjer Salvatore Adamo zato što je lijepo pjevao dok je požeška tržnica još imala stabla kestena (potražite ga na You-tube-u), a drugi je tvrtka Adamo (potražite je u predgrađu) što je otpjevala svoju pijačnu rapsodiju u duetu sa Z.R. (63) bez težih posljedica.
