Ekskluziva sa šanka: Hermina i Hana u gradu
15.01.2012.
Hermina Hail
Pregleda: 11354
Iz Herminine privatne kolekcije
(FOTO: Istockphoto.com)
Prestala sam aktivno izlaziti kad je, prema mojoj dijagnozi, deja vu efekt zahvatio popularna noćna okupljališta mile nam Požege. Zabavni program fokusirala sam na druženja u stanu, dobro podmazana hranom i pićem. Ponekad uleti neki film kao sasvim dovoljna mjera zabave i opuštanja. Prošli vikend, taman kad sam bila isplanirala kartanje s prijateljicom i jednim bračnim parom iz društva, zove Hana. Izbezumljeno cvileći, kako to samo prava drama queen umije, zapovjednim tonom mi je dala do znanja:
- U totalnoj sam komi! Nakon odvratnog tjedna na poslu, danas čujem da…ma pričat ću ti! Nađemo se u devet na starom mjestu! Ne smiješ odbiti, raspadam se i treba mi alkohol!
Prekinula je vezu prije nego sam je uspjela pozvati k sebi. Pokušaj odgovaranja Hane od njene ideje bio je besmislen. X puta sam se uvjerila da, koliko god se trudila smišljati opravdane razloge zašto nešto nije kako je ona zamislila, tvrdoglava Hana uvijek stjera vodu na svoj mlin. Umjesto odlaska u nabavku pet kila grickalica, otkazala sam kartanje s frendovima koji imaju više razumijevanja od stare prije i spremila se za izlazak. Malo jača šminka, nova suknjica kao rezultat posljednjeg haračenja po Zagrebu - i idemo.
Avantura počinje
- Aleluja, stigla si! – dočekala me napirlitana Hana. Oblak slatkastog parfema nadvio se ispred knjižare gdje me čekala.
- Ajme Hana…ja sam mislila da je moja šminka jaka, al ti izgledaš ko Lady Gaga, što se događa?
- Ovo će biti dobra noć, predosjećam – otpjevala je poznatu melodiju, uhvatila me pod ruku i uvela u Gradsku kavanu.
Gradska je bila tradicionalno zagrijavanje. Svud okolo uglađeni parovi: dečki u košuljicama, djevojke u svatovskim kombinacijama, tek tu i tamo neko starije društvance koje će nakon pića otići kući. Mi smo voljele prvo tamo zasjesti, jer na miru možemo pretresti sve teme uz barun ili bijelo vino. Nakon što se dobro zagrijemo, kreće hodočašće po malo mračnijim kafićima i tako sve dok ne padnemo s nogu. Tako je barem bilo nekad. Čim smo ušle vidjela sam da se ništa nije promijenilo. Gazda nam je kimnuo, našle smo slobodan stol i sjele.
- Dva puta dupli barun – Hana je rekla konobarici i u moje ime.
- Ohoho… imaš sočnu priču za mene – pretpostavila sam.
- Draga, jel ti misliš da smo mi stare? – šokirala me dignuvši jednu obrvu.
- Pa… - nije mi dala da dovršim.
- Danas idem s posla nakon četverosatnog besmislenog sastanka. Majke mi, pušilo mi se iz glave od muke! Znaš kako mrzim gubiti vrijeme! I, da bi bilo još gore, na parkiralištu sretnem Vinka. Sjećaš se Vinka iz srednje?
- Onaj mali što je vječito klaplao za nama?
- Mina, on je mlađi samo godinu dana od nas. Uglavnom, da, taj Vinko! I tako blabla kaže on meni da izgledam ko teta i da se tome nije nadao od mene. Došlo mi je da ga odmah razvalim po balavoj gubici. Al ne staje frajer. Kaže, pa šta se čudiš? Kako nisi teta? Hodaš u dugačkoj suknji i nisam te vidio u gradu sto godina! Ako se ponašaš kao teta – teta si!
- Daaaj, Hana, nemoj mi reći da si me zbog nekog samodokazivanja dovukla u grad!
- Nego šta! Možda smo prešle tridesetu, al nismo za odbaciti! Pokazat ćemo večeras i sebi i svima kako se partija! – zaključila je eksirajući svoje piće.
Nije mi preostalo drugo nego pratiti ju. Ako već nisam rekla, ono što zamisli – Hana i ostvari. Zaljubljeni parovi oko nas lagano su odgegali put feštice na zadnjim sjedalima, ekipa četrdeset plus kupila se kući u krevet pa smo i mi zaključile da je vrijeme za promjenu interijera.
Pomicanje granica
- Gdje ćemo sad? – zijevnem neplanski.
- Ne zijevaj! Ti si žena u najboljim godinama za akciju, upamti! – nastavila je lekciju. Idemo u Doru! Čula sam da je tamo ludnica! Baš ono što nam treba večeras!
- Hana, znaš da mrzim… - ovo nije moglo preko moje volje.
- Poslušaj me, vidjet ćeš da sam u pravu!
Naslućujum pritajeni živčani slom. Ako išta mrzim onda je to gužvanje, a ako još u svemu trešte narodnjaci ne usuđujem se odgovarati za svoje postupke! Hana me vuče kroz pješačku zonu, susrećemo raskalašene srednjoškolce (ili osnovnoškolce?) koji se, tipično, kreću u čoporima i galame… Kako im samo nije hladno? Mislim na svoj trosjed i dekicu i pripremam najbolji način kako se osvetiti Hani sutra kad dođe do sebe. Za čas, eto nas ispred Dore koja je sva u staklu. Gledam svoj odraz i ne mogu se pogledati u oči. Hana će me zaista uvući unutra.
Njena ruka otvara teška vrata, meni pada mrak na oči. Ako u Doru stane sto ljudi, onda ih je ovdje 250! Ovo je interijer indijskog autobusa u kojemu vlada tropska klima! 250 ljudi – 300 stupnjeva.
- Vidiš da nema narodnjaka – iskesi se Hana dok se prolama „a bila sam ti suđena, blago meni, još na sebi tvoje prste osjećam…“ Jedva se probijemo do visokog stola na koji smo se nekako uspjele nalaktiti. Bilo mi je u glavi ispričati se ljudima čiji je to stol, al vidim im ne smeta. Pa, ko ga šiša! Konobar, kojem bi odmah potpisala benificirani radni staž zbog uvjeta u kojima radi, je bio u blizini pa ga je Hana povukla za rukav i naručila još alkohola. O da, trebao mi je alkohol. Mnogo alkohola.
Atmosfera postaje sve usijanija, neki visoki lik iz kuta lijevo diže ruke i počinje pljeskati u ritmu „Zove, zove, ona mene zove, Jole, Jole…!“ Hana, potpuno sinhronizirano, prihvaća i lagano se svih petsto ruku nalazi u zraku. Jole se negdje s druge strane države blago smiješi, a ja gledam svoje ruke u zraku i odlučim ih ignorirati.
Nova tura pića dolazi iz nekog drugog kuta, nazdravljamo s novim prijateljima! Lik pored, koji me već četiri puta u pokušaju da prođe pored mene uhvatio oko struka, zgrabi me čvstro i zaljulja u ritmu dvokoraka. Ori „Bolja si od najbolje…“, pratim mu korak, ne smeta mi njegov težak vinski zadah, jer sigurna sam da i barun smrdi. Pjevale smo, plesale, glasno smijale, gurale, glupirale i skakale…i tako sve do pola četiri. Dobro, posljednjih sat vremena se baš i ne sjećam. Zaspala sam sa stihovima gas-gas u glavi. Malo ljuta jer ne znam baš riječi, pa je bilo Gas! Gas! Tr-tr. Gas! Gas! Tr-tr…
Posljedice
I, jesam ti rekla da ćemo se dobro provesti, ti nevjernice? Priznaj da je bilo kao nekad kad smo brijale po gradu“ –pobjednica Hana je valjda jedva dočekala da joj uručim pehar.
Da, Hana, bilo je. Znaš, samo je jedna razlika u odnosu na prije. Kad smo prije deset godina ovako bančile bilo mi je sve svejedno, sad se brinem je li me tko poznat vidio sinoć u elementu – nekako sam je se riješila želivši na miru popiti kavu koja bi trebala osvijestiti što se sve dogodilo i ima li tragičnih posljedica. Taman kad sam počela podnositi glavobolju ponovno je zazvonio telefon:
Onda? Obećala si da ćeš biti moja žena-majka-kraljica? Hermina Hail, možemo se danas naći na piću? – čuo se nepoznati muški glas.
Omg, Hana, zadavit ću te!
[email protected]
Hermina Hail na Facebooku
