Misa za ubijene slovenske svećenike u Jasenovcu
21.11.2017.
Požeška biskupija
Pregleda: 2307
Naslov slike
(FOTO: 034 portal)
U župnoj crkvi Uznesenja BDM i Sv. Nikole Biskupa u Jasenovcu, 20. studenoga euharistijsko slavlje za ubijene slovenske svećenike u jasenovačkom logoru predvodio je celjski biskup Stanislav Lipovšek u zajedništvu s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem, prepoštom Stolnog kaptola Ivicom Žuljevićem, svećenicima Novljanskog dekanata na čelu s dekanom Milanom Vidakovićem, svećeničkim aspirantima iz požeškog Kolegija predvođenih prefektom Marijanom Pavelićem te vjernicima jasenovačke župe, među kojima je bila i načelnica Općine Marija Mačković. Prije svete mise biskupi su pohodili jasenovačko groblje i ondje kod križa izmolili molitvu za preminule svećenike. Na početku slavlja biskup Antun je pozdravio biskupa Stanislava, podsjetivši kako je nadbiskup Alojzije Stepinac uz pristanak onodobnih vlasti 1941. godine primio brojne slovenske svećenike koje su Nijemci prognali iz Štajerske, da su 132 od njih određene vrijeme stanovala u Požegi u zgradi današnjeg sjedišta Požeške biskupije, a da su sedmorica ubijena u jasenovačkom logoru. Kazao je da nas njihova žrtva duboko povezuje te da ih u ovoj svetoj misi želimo povjeriti Isus Kristu, pobjedniku nad smrću. Biskup Stanislav je u pozdravnoj riječi zahvalio za mogućnost da kao izaslanik Slovenske biskupske konferencije može slaviti svetu misu u spomen na sedmoricu ubijenih slovenskih svećenika: Franju Groblera, Anzelma Polaka, Ivana Rančigaja, Franju Rihara, Franju Kača, Ivana Kodriča, i Jakoba Sema.
U homiliji biskup Antun je ustvrdio da čovječanstvo pred pitanjem zla ostaje nemoćno, ali da Bog ima odgovor na njega, a to je Isus Krist koji je iz Božje punine života sišao među nas ljude, postao jednim od nas, te slobodno prihvatio patnju, poniženje i smrt, svojom ljubavlju ušao u naša umiranja, prolaznost, da bi pobijedio zlo i smrt. Isus se u naviještenom evanđeoskom ulomku oprašta od svojih učenika, ali nije usredotočen na sebe, nego na njih koji moraju proći putem nemoći, zla, i smrti, uvjeravajući ih da im je pripravio stan u domu svoga Oca na nebesima. Biskup je ustvrdio kako Isus time svjedoči da u našem životu zlo i smrt nemaju zadnju riječ, jer smo određeni za zajedništvo Božjeg života koje je on omogućio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Podsjetio je nazočne da dom nisu zidovi, bogatstvo materijalnih dobara, nego toplina srca, povjerenje i blizina onoga koji nas voli. Znajući da nas na koncu čeka život u domu Očevu, apostol Pavao u prvom čitanju tumači kako želi biti iseljen iz patničkog i prolaznog tijela, i useljen u Božji dom.
Biskup je rekao da je sedmorici slovenskih svećenika dok su bili zatočeni u jasenovačkom logoru, Isus Krist bio jedina snaga, kako su ih je s njime povezivao i glas zvona jasenovačke crkve, na koje je podsjetio biskup Stanislav, a u kojima je odjekivalo svjedočanstvo o Božjoj blizini, te o blizini njihovih očeva i majki, roditelja i prijatelja koji su na njihov znak molili i polazili u crkvu na sveta slavlja. Izrazio je uvjerenje da su oni u teškoj osobnoj životnoj situaciji zatočenosti u logoru ostali postojano ukorijenjeni u Isusa Krista, uronjeni u njegovu ljubav i bili puni nade da će on i u njima pobijediti. Nikada ne pobjeđuje nasilnik i zločinac, nego žrtva, jer je zlo nemoć, a u žrtvi je moć Božje blizine, ona ista moć koja je u nemoći Isusova križa pobijedila. U ovoj svetoj misi sjedinjujemo žrtvu ovih sedmorice svećenika s Isusovom žrtvom i povjeravamo ih Isusovoj ljubavi koja ih grije u vječnosti u zajedništvu božanskog života u domu Očevu. Njima sedmorici pridružujemo i drugih stotinu trideset i dvojicu svećenika koje je nadbiskup Alojzije Stepinac smjestio u zgradu današnjeg biskupskog sjedišta, i u kojoj su za neko vrijeme pronašli svoj drugi dom u našoj Slavoniji. Mnogi od njih zapisali su dirljive riječi zahvalnosti, i posvjedočili kako je nevolja zbližila Hrvate i Slovence, i kako je dobrota mnogih na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom brojnima spasila život. Zamolio je Gospodina da svima njima daruje puninu vječnog života, a nas potakne da se uvijek odupiremo zlu i ne dopustimo da ono ovlada našim srcima, da uvijek vjerujemo dobru i s Isusom Kristom budemo pobjednici. Zamolio je Blaženu Djevicu Mariju, koju ovdje štujemo kao Gospu Jasenovačku, da majčinski zagovara sve one koji i među nazočnim jasenovačkim vjernicima još uvijek prolaze patničkim putem, nose u duši rane nedavnoga rata, te da ih liječe Isusovom ljekovitom i strpljivom ljubavlju.
Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je zahvalio svećenicima koji su koncelebrirali, a pjevačima što su svojim pjevanjem učinili da jasenovačka crkva ne bude puna samo njihova glasa, nego plemenitosti i ljubavi za one koje je zlo ponizilo. Rekao je da će biskup Stanislav ponovno doći u Jasenovac iduće godine na Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika, u petak prije Cvjetnice. Biskup Stanislav zahvalio je svim nazočnima, posebno biskupu Antunu, svećenicima koncelebrantima, ministrantima i pjevačima za očitovano zajedništvo vjere i molitve za preminule svećenike. Prisjetio se kako je u svom djetinjstvu slušao svog župnika kako je sa suzama u očima pripovijedao o njegovu izgonu iz Štajerske s brojnim svećenicima i kako ih je u Zagrebu velikodušno primio nadbiskup Alojzije Stepinac, za što mu duguju veliku zahvalnost. Izmolio je molitvu odrješenja za preminule svećenike i na sve nazočne zazvao Božji blagosl
