Osvrt na izlete u nepoznato
14.07.2017.
I. Pavičić
Pregleda: 5919
HPD Sokolovac na Krndiji
(FOTO: HPD Sokolovac)
Iza sebe smo ostavili tri izleta u nepoznato. Nepoznatu Krndiju, Psunj i Dilj goru. Spoznali smo kako nije potrebno osvajati najviše vrhove tih planina da bismo rekli kako smo nešto postigli, ali smo spoznali kako je itekako potrebno zaći u nepoznato. Neutabano. Nemarkirano. Iako je Vallis Aurea okružena lancem od pet povezanih planina, svaka je na svoj način posebna i različita.
Krndija je šumoviti istočni nastavak Papuka, s Kapovcem (790 mnv) kao najvišim vrhom, i naš prvi izlet u nepoznato. Gore u šumu, dolje u polje, gore uz žičanu ogradu, dolje kroz guštu šumu. Potoci, livade, šikare, šuma, vinogradi, polja, mnoštvo raznog bilja, vidikovac... Konstantni usponi, silaženja, preskakanja, pridržavanja... Krndija nas je iscrpila do iznemoglosti, ali nam je pružila prekrasne poglede na kutjevački kraj, te mnoštvo smijeha.
Psunj je šumovita, najviša slavonska gora (Brezovo polje 984 mnv). Za razliku od Krndije, Psunj je bio mnogo opušteniji. Skupljajući razno ljekovito bilje, fotkajući prekrasne orhideje, dolazimo do vidikovca, gdje pravimo piknik na travi, uz ugodnu toplinu sunca. Shvaćamo kako smo se previše opustili nakon što se spuštamo dalje kroz šikaru, šumu, kupine, koprive, borovice, potok i blato, no izlet ipak završavamo odmorom na prekrasnom zelenom imanju.
Dilj gora je prostrana, ali i najniža gora u središnjoj Slavoniji, najpoznatija po svom jedinstvenom prirodnom jezeru, Sovskom jezeru. Ovo je bio izlet gdje se fotići i mobilni aparati nisu ispuštali iz ruku. Od samog prekrasnog Sovskog jezera, do bilja i životinjica koje susrećemo cijelim putem, pa preko vidikovca i prekrasnog pogleda.
Iako različite, ovim trima planinama zajednička je raznolikost i nepredvidljivost reljefa. Zaključak ću ponoviti: svaka planina zaslužuje svoj tzv. izlet u nepoznato. Sve što smo mi znali je ime planine na koju idemo. Ništa više. Nismo išli markiranim i uređenim stazama, kojima su prošle već stotine i tisuće planinara, nismo se penjali do nekakvih spomenika i starih gradova, utvrda, poznatih objekata, nismo išli do planinarskih domova ni kuća, niti smo osvajali kojekakve vrhove. Neki će se zapitati; pa koji je smisao izleta onda?
Upravo u tome, jer ništa od toga nismo radili. I upravo tako smo osjetili kako planina diše, koja je njena posebnost, osobitost, ljepota, te zamijetili svaku biljku i životinju koja se ondje nalazila.
Prepustili smo se svom vodiču, pustili mozak, dušu i tijelo na pašu/planinu, i samo hodali, kud nas nepoznato odvede. I to nepoznato se itekako pamti.
