¨Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine” autora Mate Arlovića za odnose u hrvatskom društvu
(Ilustracija)
(FOTO: M.R.)
Platon je spoznao da besmrtnost može doći samo od onoga što jest besmrtno, od istine, i da je stoga za čovjeka nada vječnoga života utemeljena u njegovu odnosu prema istini.
Po daru slobode, čovjek je "slobodno biće”. No, sloboda je samo pola istine o njemu. Druga je polovica odgovornost. Iako je čovjekova sloboda ograničena i uvjetovana okruženjem, on je ipak slobodan zauzeti stav prema toj ograničenosti. Čovjekova sloboda ne znači biti "neograničen”, nego biti kadar zauzeti stav i oduprijeti se okolini i kobima sudbine. I biti svoj, rekao bi Šenoa. Sloboda nije sloboda od bioloških, psiholoških i socioloških uvjeta. Ona je zapravo sloboda za nešto, a ne sloboda od nečega. To je sloboda zauzeti stav prema svim uvjetovanostima. Stoga, utemeljitelj logoterapije, Viktor Emil Frankl, koga smatraju jednim od većih psihijatara dvadesetog stoljeća, opisuje čovjeka kao biće koje se "stalno odlučuje”. I nada se, a i želi, da pritom "slobodno i odgovorno odlučuje” kako bi uskladištio svoja djela u nepropadljive prostore koji su "zaštićeni od prolaznosti”.
Kako istina u konačnici ne bi ostala nešto apstraktno i podložno subjektivnom doživljaju, dana je čovjeku savjest kao organ za transparentnost istine u svim ljudima, a koji su zapravo jedan čovjek. Dakle, savjest je jamstvo za jedinstvo čovjeka, za zamjetljivost Boga i za zajedničku obvezatnost jednoga te istoga dobra, istine!
Sačuvana sposobnost slušanja savjesti i odgovornost u izvršavanju obveza prema savjesti iznjedrile su jedinstvo dvaju neupitnih moralnih i intelektualnih autoriteta u hrvatskom društvu, preuzvišenoga gospodina Želimira Puljića, nadbiskupa zadarskog i gospodina Mate Arlovića, suca Ustavnog suda Republike Hrvatske, ispoljeno prigodom predstavljanja knjige "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine” autora Mate Arlovića u prostoru Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, dana 20. lipnja 2017. godine. Izvrsnost nastupa i raspoloženje te predanost istini u njihovim govorima razotkriva da će sadržaj knjige izazvati bitne promjene odnosa u hrvatskome društvu.
Arlović, na znanstvenoj razini, ekskulpira službenu politiku Republike Hrvatske i predsjednika dr. Franju Tuđmana, negira udruženi zločinački pothvat na čelu s hrvatskim državnim i vojnim vrhom i razbija stvorenu percepciju da je Republika Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini te ruši i dokazuje neutemeljenom tezu da je dr. Franjo Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine.
To je teza koju trajno ponavljaju nositelji velikosrpske politike, bošnjački fundamentalisti i hrvatski javni djelatnici, novinari i anarhisti koji hrvatsku državu nisu ni željeli, ni sanjali, a kamoli branili, i na toj je tezi, uz medijske zloporabe, sa, za hrvatski narod i Državu, sudbonosnom rečenicom: "Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice.”, koju je, u svojoj Poslanici o Božiću 1997. godine, izrekao uzoriti kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, započelo buđenje i javno djelovanje do tada pritajenih struktura koje su upravljale socijalističkom Hrvatskom. Uz ludosti Dražena Budiše, uslijedile su promjene detuđmanizacije i rashrvaćivanja društva i Države, s krajnjim ciljem eliminacije praktičnih katolika i državotvornih Hrvata s pozicija vlasti i iz javnoga života. Pravni okvir za provedbu započetih promjena detuđmanizacije i rashrvaćivanja društva i Države izgrađen je na temelju politikantske odluke vijeća Ustavnoga suda Republike Hrvatske pod predsjedanjem donedavne predsjednice Ustavnoga suda Republike Hrvatske Jasne Omejec, a po predmetima br. 659/94, 146, 228 i 508/96 te 589/99 od 15. ožujka 2000. godine, kao i na temelju odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske U-I/190/2001 iz 2001. godine, na način da su izvršene ustavne promjene po kojima su donesene izmjene i dopune zakona kojima se odredio položaj sudova i sudaca, status sudaca i imenovanje predsjednika sudova te je značajno izmijenjena uloga Državnoga sudbenog vijeća. Tim izmjenama predsjednici sudova nisu morali biti suci, postavljao ih je ministar, a uvedene su i dvije kategorije sudaca. Tako je preko predsjednika sudova izvršna vlast stavila pod nadzor sudbenu vlast, čime su bili osigurani svi uvjeti za provedbu započetih promjena detuđmanizacije i rashrvaćivanja društva i Države do razine pojedinca.
Struktura koja je upravljala socijalističkom Hrvatskom iznjedrila je zločinačku strukturu koja je nastojala i uspjela ovladati Hrvatskom demokratskom zajednicom i svesti ju na razinu potpune negacije politike i vizije pokojnoga Predsjednika. S tom je strankom pokojni Predsjednik osamostalio i stvarao Državu, pa bi jedino uništena Hrvatska demokratska zajednica značila i potvrdu o uspješno izvršenoj detuđmanizaciji!
Nakon 7. Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice, održanoga 22. i 23. travnja 2002. godine, na kojemu je zločinačka struktura prijevarnim načinom preuzela stožernu stranku u uspostavi i obrani Države, a osobito nakon preuzimanja vlasti na državnoj razini krajem 2003. godine, uz već ranije preuzeti Ured Predsjednika Republike Hrvatske, započelo je razdoblje intenzivnoga rastakanja svega hrvatskog, otvorenoga iskrivljavanja povijesnih činjenica, zamjene teza i progona svih Hrvata odanih viziji pokojnoga Predsjednika te posebno praktičnih katolika koji su tu strukturu najlakše prepoznavali i po članstvu i po načinu djelovanja. Stranku i Državu su preuzeli izdajice, kukavice, ulizice, ubojice i lopovi te su, dolaskom na vlast, započeli pljačku i uništavanje Države, jer ništa drugo i nisu znali raditi.
Aktualno vodstvo nekada Hrvatske demokratske zajednice su isti oni, imenom i prezimenom, s istim navikama i jednakoga sustava vrijednosti, koji su Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) strastveno i uspješno pretvarali u Hrvatsko društvo zlotvora (HDZ), sprovodeći detuđmanizaciju, temeljito i na svim razinama. Današnje vodstvo HDZ-a čine izabranici zloduha Ive Sanadera i oni su najzaslužniji za izgrađenu strukturu vlasti koja je u svim segmentima u rukama nekršćana.
Pogubnost djelovanja Sanaderovih izabranika za opstojnost same Države posebno se očitovala donošenjem izbornoga zakona za nacionalne manjine (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor) dana 24. prosinca 2010. godine, objavljenoga u Narodnim novinama broj 145/10, a koji je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo 29. srpnja 2011. godine. Pod okriljem SANU i u okviru Memoranduma SANU 2 zločinačka struktura je preko Vladimira Šeksa, Jadranke Kosor i Milorada Pupovca nametnula Hrvatskomu saboru donošenje Zakona prema kojemu bi, nakon što bi bio konzumiran, srpskoj manjini u Republici Hrvatskoj donio status naroda, a Hrvatskomu saboru praktično onemogućio donošenje zakona i odluka bez privole nacionalnih manjina. Unatoč negativnom mišljenju o Zakonu iskazanom od četvero sveučilišnih profesora Ustavnoga prava i stava Venecijanske komisije, od Zakona se nije odustajalo, a do pred samo ukidanje Zakona od Ustavnoga suda Republike Hrvatske i stav desetero sudaca Ustavnoga suda Republike Hrvatske je bio u korist ostanka Zakona kakav je Sabor usvojio. Tek nakon 17. srpnja 2011. godine i razgovora neidentificirane osobe iz Crvenog križa s Veleposlanstvom Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu, u kojemu je partnerima i saveznicima objašnjeno i što takav Zakon znači za zajedničke interese, došlo je do suglasja svih sudaca Ustavnoga suda Republike Hrvatske i jednoglasne odluke Suda o ukidanju Zakona.
U to vrijeme samo je Mato Arlović, sudac Ustavnoga suda Republike Hrvatske, javno i jasno iznosio činjenice o navedenome Zakonu i zbog toga je bio izložen medijskim napadima i prijetnjama te stoga njemu i neidentificiranoj osobi koja je obavila razgovor s Veleposlanstvom Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu trebamo biti zahvalni na povratku vlastite Države u posjed.
Sve navedeno ukazuje i razotkriva dodatne vrijednosti knjige "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine” autora Mate Arlovića, jer rušeći optužnicu protiv službene politike Republike Hrvatske i predsjednika dr. Franje Tuđmana, negiranjem udruženog zločinačkog pothvata na čelu s hrvatskim državnim i vojnim vrhom i razbijanjem stvorene percepcije da je Republika Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini te rušeći i dokazujući neutemeljenom tezu da je dr. Franjo Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine, vjerodostojnim i potpunim dokazima (dokumentima), istodobno razotkriva i razmjere počinjenog zločina detuđmanizacije, čineći tako neizbježnim podizanje neupitnih i nepobitnih optužnica protiv nositelja i izvršitelja zločina.
Knjiga time postaje i temelj za osmišljavanje i usvajanje Zakona o lustraciji, kojim bi se u javnom djelovanju onemogućili nositelji i izvršitelji detuđmanizacije, čime bi se ostvarile nužne i neophodne pretpostavke za uspješan razvoj naše domovine Hrvatske te tako sačuvao hrvatski narod od propasti i nestanka.
