U Podrumu se uživalo svim osjetilima

Razgovor i druženje u Gradskom podrumu
(FOTO: Arhiv)

06.11.2011. | Željko Lukić
Pregleda: 5754

Komorni teatar, prostor za predavanje, kušaonica vrhunskih vina i smućakanih rakijetina, pribježište vrsnih glazbenika i gradskih odrpanaca... Sve to i još mnogo štošta bio je do nedavno kultni prostor - požeški Gradski podrum.

Za svaki javni prostor gdje se duže sastaju uglavnom isti ljudi i nađu neki svoj zajednički užitak , kaže se da takav prostor „ima dušu“. Ako je tako, onda je nekadašnji Gradski podrum imao više „duša“, inače oprečnih i nespojivih. Sada nema ni jednu…

Fizičkim i svakim drugim trudom požeške udruge vinogradara, vinara i voćara u ljeto godine 1985. otvoren je ovaj objekt pod zemljom u dvorištu gradske kuće s namjerom da bude mjesto njihova sastajanja i prezentacije požeških vina široj javnosti. Grad bogate vinarske tradicije tako nešto nije imao. Nema ni sada.





Stoga je podrum i ponio skroman službeni naziv „kušaonica vina“. Već u početku privukao je goste odbojne prema bučnim gradskim kafićima i njihovim terasama odakle se bleji „tko dolazi i prolazi“. Širok izbor, pristupačne cijene, ugođaj stropnih lukova i slavonske hrastovine počeci su lokalne vinske promocije kao i opće vinarske i vinske (to nije sinonim) kulture koju su upotpunjavala brojna predavanja. Ne odnosi se to samo na ona mnogobrojna stručna za članstvo udruge, nego i za javnost. Tako je npr. ondje požeški publicist i vinski znalac Srećko Ljubljanović – Fega održao izuzetno posjećenu „malu školu kušanja vina“ u sklopu PUP-a. Više je Požežana podrazumijevalo da je PUP kratica za raznolikim programskim sadržajima ispunjen „Petak u gradskom podrumu“ nego li da se radi o „provedbenom urbanističkom planu“. Prostor je uvijek bio popunjen. Zašto je bilo tako?



Dogodio se neuobičajeno sretan spoj suradnje udruge vinara i tadašnjeg Centra za kulturu koji su, pak, animirali druge udruge, poduzeća i pojedince, a uz snažnu podršku lokalnih medija. Jedan od primjera je javno tonsko snimanje čijala perja u kome su sudjelovali folkloraši i tamburaši iz Vetova. Najavni plakat obljepljen širom grada maštovito je nacrtao Vlatko Brozović – Broza, a snimljen  je magnetofonom izvorni šokački divan koji je kasnije emitiran preko radio postaje (poslije bačen u „čišćenju“ radijske redakcije). Za vrijeme priredbe su posluženi kolači publici, a na kraju se pilo i pilo… Treba li napominjati da nisu svi mogli stati unutra i da je prodana golema količina pića, uglavnom vina. I moja malenkost je sudjelovala u toj priredbi glumeći seoskog bećara.



Pamti se i kako je Tomo Čmelar, kazališni volonter sa svojom neformalnom grupom glumaca izveo „Auvergnanske senatore“ u tom skučenom prostoru, kao i nastup starijih požeških glazbenika s temama iz 30-tih godina. Projicirali su se tu na zidu  filmovi i slajdovi, organizirale izložbe – od sorti krušaka i vinskih etiketa, do prve požeške izložbe karikatura, ceremonijalno se krstio mošt, „rondalo“ navečer za Grgurevo po  spuštanju s brda. Tu su u vinu uživale mnoge poznate  ličnosti, među kojima su se požeški zet režiser Rajko Grlić s direktorom „Jadran filma“ (ne mogu se sjetiti imena) čudili kako Požega ima takav jedan prostor i odlična vina. Dakako, bilo je i „rakijaških“ gostiju, poput onih koji bi s pijace svratili na čašicu komovice, ili su „žicali“ poput odrpanca S.D. koji je upamćen po krađi usisavača za prašinu iz prostorija Crvenog križa iznad podruma.

Ono što je činilo Gradski podrum kultnim mjestom nisu bile samo brojne zvanične priredbe i manifestacije, nego i ad hoc improvizacije amatera, uglavnom gitarista. Žamor gostiju bi utihnuo kada bi mlade dame B.H. i M.Ž. tiho zapjevale uz gitaru, ili kad bi Boris Tomić izvodio španjolske ritmove, Đuro Heraković rock i sl. Znalo bi se odjednom stvoriti po 3-4 gitare i uživalo se u glazbi i piću. Tu su pjesnici u miru pisali stihove ili recitirali, u toj oazi mira i tišine vodili su se razgovori bez smetnji iz zvučnika, a bilo je i ljubavnih romansi nakon „fajrunta“ iza zaključanih vrata.
 
Zidove su ukrašavale zanimljive slike i crteži, a među njima su bile originalne fotografije (danas pokojnog) svjetski poznatog fotografskog imena, snimatelja za Playboy i službenog fotografa švedskog kraljevskog dvora: Požežanina Ive-Zdravka Brozovića koji ih je darovao podrumu. Osim švedskog kraljevskog para na slikama je uz njih bio i Tito, pa je netko te fotografije netragom maknuo „da ne bi bilo političkih problema“.

Vrlo raznolika struktura gostiju odražavala se i u vrstama pića. Tamo se za istim stolom mogao popiti Miličevićev „traminac mirisavi“ (vrlo rijetka sorta), kao i  takva pića koja časno vinsko ime ne zaslužuju. Konobar bi točno znao i bez pitanja kome servirati Malvićevu, kome Dadinu graševinu, tko traži Klarićev, tko samo Dražićev bouvier, a tko preferira, pak, Hartov burgundac ili Klezingerov „cvajgelt“.
 
Tako je Gradski podrum u jednom danu znao u svom prostoru biti u različitim funkcijama: rano ujutro bi s pijace trgovci na brzinu popili „štampl“, nešto kasnije bi se zvanično otvorila izložba, kasno poslijepodne bi se održalo predavanje, a uvečer bi zasvirala gitara, da bi se u sitne sate netko izlazeći van teškom mukom uspeo na stepenice. Poput manekenke koja na reviji brzo uskače iz kupaćeg kostima u večernju toaletu, a odmah zatim u sportsku odjeću, podrum je hitro mijenjao ozračje, namjenu i goste - bio je doslovno prostor za sve, svašta i svakoga.



Zašto je to sve iščezlo, zašto se Gradski podrum – koji je preživio i ratno razdoblje, sada spominje samo kao mjesto pretakanja festivalske rakije ili „doručka s Estamom“? Više je razloga tomu: građevinski problemi (poplave prostorija nakon obilnijih padavina jer je ispod razine potoka), nemogućnost daljnjih dogovora s gradskom upravom koja je službeni vlasnik objekta, a isto tako i animozitet nekolicine utjecajnijih vinogradara prema podrumu koji su od početka rovarili protiv njega.

No, glavni razlog su promjene u novim pravnim i gospodarskim odnosima koji su doveli do svakovrsnog slabljenja i osipanja Udruge vinogradara i voćara. (Sličnu sudbinu iz drugih razloga doživio je i drugi nekada kultni višenamjenski prostor: omladinski klub SPOK u prizemlju današnje Kolegije).
Tako je Podrum ostao samo u nostalgičnim sjećanjima gostiju koji su tamo uživali svim svojim osjetilima.



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI