Hrvatski križni put: Posljednja postaja Požega (3. dio)
22.04.2017.
D.M.
Pregleda: 4992
Hrvatski križni put
(FOTO: D.M.)
Životni uvjeti u logoru na Glisu bili su nezamislivi. Iscrpljeni domobrani i civili, nakon tjedana pješačenja kroz Sloveniju i Hrvatsku bili su nagurani u barake, u kojima nije bilo dovoljno mjesta, pa je velika večina spavala na otvorenome, bez obzira na vremenske uvjete. Logoraši Glatesa prolazili su svakodnevno kroz višestruke torture. Njihovi čuvari, odreda pripadnici 9. Krajiške brigade NOV-a, psihički i fizički su ih maltretirali, no najgori oblik mučenja bio je izgladnjivanje. Kako je u samome logoru bio i veliki broj Požežana, žene su svakodnevno donosile hranu i vodu zarobljenicima. Iz početka su svoje zavežljaje uredno davale partizanskim čuvarima, koji bi ih najčešće uzeli sebi – dok su nebrojeno puta kotlove sa kuhanom hranom – preuzimali pa prosipali pred očima logoraša. Kasnije su građani hranu zarobljenicima pokušavali prebaciti preko ograde, što je ponekad uspijevalo no često se znao dogoditi incident. Po surovosti je mnogima u pamćenju ostao poznat zapovijednik logora Gavro Puač, brat nekadašnjeg generala i narodnog heroja Jugoslavije Dake Puača. Gavro je uživao u batinjanju zarobljenika, a nemilosrdno je tukao i žene i djecu, koji su pokušavali dostaviti hranu u logor. Logor Glates je imao i svoje "podružnice" u gradu Požegi – tri manja logora na drugim lokacijama, dok je logorska bolnica bila smještena podalje od Glatesa, u Sokolovoj ulici. Odlazak u "logorsku bolnicu" bio je put u sigurnu smrt, budući iz nje nije izašao živ niti jedan pacijent. Partizanska "humanost" do izražaja je najviše došla u bolnici. Jadni, izmučeni, ranjeni, i oboljeli pacjenti mislili su da će se u bolnici malo oporaviti, ili bar nešto pojesti. Međutim, u paklenom planu koji su skovali partizani logorska bolnica je bila mjesto umiranja u najgorim mukama. Bolesnima i ranjenima bilo je zabranjeno davati hranu, a posebno vodu, kao i bilo kakve lijekove, tako da su svi logoraši u bolnici umirali već u roku od 4 do 5 dana, u teškim bolovima prouzročenim dehidracijom. U logorskoj bolnici krvnici su izumili i svojevrstan "stroj za ubijanje" kojim su potiho likvidirali sve preostale pacjente po zatvaranju bolnice – udarcem kolca uguranoga kroz rupu u zidu, ravno u potiljak nesretnih logoraša.
U samom logoru Glates, u periodu od siječnja 1945. do prosinca 1946. likvidiran je neutvrđen broj osoba, dok je više od 1.000 logoraša umrlo od gladi. No pakleni plan partizana nije predviđao masovne likvidacije unutar samoga logora, zbog opasnosti od pobune, i prisustva velikog broja svjedoka. Stravične masovne likvidacije zarobljenika iz Glatesa vršene su širom Požeške kotline, a ponekad i mnogo dalje. Nesretne hrvatske vojnike i civile iz logora bi svakodnevno izvodili u kolonama, koje su odlazile u raznim pravcima. Većina ovih kolona nikada nije stigla na izmišljena odredišta. Uz pratnju partizana logoraši u grupama od stotinjak, pa i do nekoliko tisuća, bili bi odvedeni – najčešće nekoliko kilometara od logora, svaki puta u drugom pravcu, pored nekog od brojnih sela Požeštine, gdje su u tišini, jedan po jedan, likvidirani udarcima tupih predmeta. Partizansko oruđe za ubojstva najčešće je bila rovica – poljoprivredna alatka koja u ovim krajevima služi najčešće za okopavanje vinograda. Naredbodavci – komunisti, i izvršitelji – najćešće žitelji određenih pravoslavnih sela iz požeške okolice, namjerno su koristili ovaj izuzetno surov način za ubijanje Hrvata. Na ovaj način štedjeli su municiju, egzekucije su provodili u relativnoj tišini, a ujedno su širili strah i slali poruku svim Hrvatima. Posljednji preživjeli požeški domobrani i danas znaju imena nekoliko ubojica, koji su čitav život proveli mirno, preživljavajući bez kajanja ili kazne, u određenim selima u okolici Požege.
Gdje je sada gospodin Zurrof koji tvrdi da ovakvi zločini nikada ne zastarijevaju? Veliki je broj stratišta razbacan širom požeškoga kraja, ali partizani se nisu libili počinjenja više masovnih ubojstava i u samome gradu Požegi. Veća grupa domobrana streljana je uz rijeku Orljavu, gotovo u centru grada, na mjestu koje je danas obilježeno Domobranskim križem, a nekoliko ovakvih grupa ubijeno je u požeškom Jagodnjaku. U strogom centru Požege, na Trgu sv. Trojstva, ubijeno je 50 domobrana hitcima u potiljak, i sahranjeni su na licu mjesta. Njihova grobnica otkrivena je na Trgu 1993. godine, i iz nje je ekshumirano pedesetak kostura. 80 učenika Domobranske zastavničke škole ubijeno je u Grginom dolu nakon cjelodnevnog mučenja u prostoru tadašnje gradske streljane, te su im tijela bačena stotinjak metara dalje u tzv. Marin ponor. U prigradskom naselju Štitnjak rovicama je zatučeno više od 200 domobrana, čija su tjela nisu niti sahranjena, već su ih godinama razvlačile svinje i divlje životinje. Teško da postoji i jedno selo u Požeštini, pored kojega nema masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila iz 1945/46. godine, pa ih poimence neću nabrajati. Detaljan opis svih otkrivenih masovnih grobnica, kao i mjesta za koja se pretpostavlja da u njima leže neznane žrtve logora Glates, u budućnosti namjeravam popisati u jednom opširnijem djelu. Spomenuti ću samo da su osim brojnih stratišta u samoj Požegi i bližoj okolici, masovne grobnice otkrivene, i obilježene između ostalih naselja u Kuzmici, Zagrađu, Djedinoj rijeci, Ruševu, Čaglinu, Jakšiću, Mihaljevcima, Trenkovu, Stražemanu, Štitnjaku, Emovcima, Drškovcima i dr. te da ovom prilikom ne spominjemo pakračko-lipičko područje, o kojemu u priči o masovnim ubojstvima nakon 2. svjetskog rata možemo napisati zasebnu priču, nazvanu Španovica!
Lavovski dio posla u obilježavanju masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila u Požeštini odradio je nedavno preminuli dopredsjednik Udruge Hrvatski domobran RH gospodin Dragutin Franić, rodom iz sela Drškovci pored Požege, koji je i sam preživio Križni put od Bleiburga do Požege, i to u dobi od 16 godina. Kao tajnik Saborske komisije za žrtve rata i poraća za područje Požeštine istaknuo se svojim radom na terenu gospodin Bernardo Tancoš, koji je zaslužan za prikupljanje velikog broja podataka o lokacijama i žrtvama masovnih ubojstava. Do današnjeg dana, ponajviše zalaganjem nekadašnje Saborske komisije za žrtve rata i poraća, te požeškog ogranka Udruge Hrvatski domobran, otkriven je niz masovnih grobnica u kojima su pokopani uglavnom logoraši iz Glatesa, a čak 21 od njih obilježena je spomenikom, križem, ili spomen – pločom. Iz njih je exhumirano više od 4.000 žrtava, što vjerovatno predstavlja samo manji dio svih pobijenih zarobljenika iz požeškog logora. Još 4.000 domobrana iz Glatesa mučki je izmasakrirano u samo jednom danu, nakon usiljenog marša preko Bosanske Gradiške do Potkozarja. Dovedeni su u bosansko selo Podgradci, gdje su partizani sakupili masu od nekoliko tisuća potkozarskih Srba, kojima je rečeno da ponesu vile, noževe, i krampove kako bi "zatukli ustaše". Povampirena masa ljudi, među kojima je bilo najviše žena i djece poklala je čitavu kolonu iz Glatesa. Tragedija je još i veća jer znamo da su ovo bili domobrani posljednjeg poziva, tojest golobradi mladići, koji u borbenim operacijama gotovo i nisu sudjelovali.
Ukupno je na ovaj način, u lipnju 1945. u Potkozarju likvidirano više od 30.000 zarobljenika iz partizanskih logora Jasenovac i Glates. Osim dvadesetak spomenikom obilježenih stratišta logoraša iz Glatesa, u Požegi i okolici postoji i veliki broj neobilježenih masovnih grobnica, u kojima počiva od nekoliko desetaka, do nekoliko stotina duša. Na žalost, dolaskom na vlast premijera Račana i gašenjem Saborske komisije za žrtve početkom 2000-tih, propuštena je prilika da se brojni partizanski zločini detaljnije istraže. Danas se istraživanjem partizanskih zločina bave rijetki entuzijasti. U Požeštini, iznad Velike, pored papučkog sela Vrhovci, potrebno je istražiti lokaciju nazvanu "Šošin jarak" gdje su partizani rovicama zatukli oko 400 ljudi, dok postoji i čitav niz lokacija o kojima se nagađa, ili koje se više ne mogu točno locirati. Prilika da logor Glates nazovemo pravim imenom – komunistički logor smrti, odavno je propuštena kao i prilika da ovaj zločinački poduhvat partizana nazovemo pravim imenom – genocid.
(Kraj)
