Hrvatski križni put: Posljednja postaja Požega (2. dio)
21.04.2017.
D.M.
Pregleda: 5406
Hrvatski križni put
(FOTO: D.M.)
Centralni zemljopisni položaj Požege u Slavoniji jedan je od osnovnih razloga koji su nagnali partizansko rukovodstvo da u njoj uspostavi logor, koji je u svega 24 mjeseca postojanja postao nadaleko poznat po svojoj veličini, po partizanskoj surovosti i po rečenici koju su stotine i tisuće potomaka bivših logoraša širom Hrvatske i svijeta – godinama izgovarale: "Moj otac je posljednji puta viđen u koloni križnoga puta, u prolazu kroz Požegu". Činjenica je da su brojni četveroredi pristizali u Požegu, u logor na Glisu, gdje su boravile desetine tisuća bleiburških mučenika. Činjenica je i to da su, uglavnom nakon mjesec do dva zadržavanja i izgladnjivanja, zarobljeni hrvatski vojnici i civili u kolonama izvođeni iz logora i sprovođeni "dalje". Činjenica je i to, da su kolone koje su kretale sa požeškog Glisa, praćene partizanima srpske nacionalnosti iz 9. Krajiške udarne brigade, kojima su redovito bili pridruženi lokalni seljaci iz nekoliko pravoslavnih sela u okolici Požege, u pravilu nestajale.
O ovim kolonama nije se pričalo, ali i pored zavjere šutnje do današnjeg dana rekonstruiran je put tridesetak kolona iz logora na Glisu – upućene su malim križnim putevima na vječna počivališta. Nije poznato koliko je ovakvih kolona napustilo Požegu, ali obzirom da se radilo o jednome od većih partizanskih logora, za pretpostaviti je da su ljudi iz logora izvođeni svakodnevno. Iz logora su Hrvati odvođeni u kolonama od nekoliko stotina, ili čak i po nekoliko tisuća, obično u paru, žicom povezanih šaka. Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske, i nakon masakra na Bleiburgu, širom Hrvatske i BiH otvarani su koncentracijski logori, u koje su se dijelom slijevale nepregledne kolone preživjelih pripadnika Hrvatske Domovinske vojske zajedno s civilima, koje su Englezi na Bleiburškom polju razoružali i gurnuli u ruke partizanskim krvnicima, dok su dijelom ovi logori popunjavani "narodnim neprijateljima" iz lokalnih sredina. Iako su na Bleiburškom polju, i putem kroz Sloveniju do hrvatske granice, partizani likvidirali oko sto tisuća ljudi (po nekim izvorima ova brojka je daleko veća), nepregledne kolone zarobljenika u četveroredima su krenule križnim putevima u pravcu jednoga od stotina partizanskih logora u Hrvatskoj i BiH. Samo u Hrvatskoj nove komunističke vlasti uspostavile su pedesetak logora, od kojih su najveći bili upravo logor na požeškom Glisu (Glis – rubni dio grada Požege, smješten sjeverno uz rijeku Veličanku, okružuje cestu Požega-Velika) zatim Čakovec, Lepoglava, Karlovac, Bjelovar i Osijek. Većina ovih logora zatvorena je do kraja 1946. godine, dok su neki – poput Jasenovca rasformirani tek u 1950-ih godina. Partizani su svoje koncentracijske logore počeli osnivati već 1943. godine – na teritorijama koje su bile pod njihovom kontrolom, no većina ih je uspostavljena od rujna 1944. do svibnja 1945. godine. Činjenica da je većina ovih logora zatvorena do kraja 1946 godine upućuje na jezivu istinu – da su se rijetki hrvatski vojnici i civili iz partizanskih logora smrti vratili živi i zdravi. Iako su u pravilu partizanski logori nazivani tzv. sabirnim ili radnim logorima, u njima nije bilo mjesta humanosti, a životni uvjeti u mnogima su bili gori čak i od onih u zloglasnim nacističkim logorima smrti.
Jeziva priča o partizanskom logoru "Glates" (službeni naziv logora) na požeškom Glisu, u dijelu grada smještenome uz cestu Požega – Velika, preživjela je zahvaljujući usmenoj predaji, iako danas ne postoje relevantni dokumenti vezani uz njegovo postojanje. Informacije do kojih sam došao, ponajviše iz razgovora sa rijetkim preživjelim logorašima, i Požežanima koji su svakodnevno odlazili do ograde od bodljikave žice pokušavajući doturiti logorašima malo hrane i vode, dio su iskrenih i potresnih svjedočanstava, sakupljenih uglavnom nakon 1990. godine. U Požegi se o logoru Glates do hrvatskog osamostaljenja nije pričalo. Pamtio sam jedino priču svoje bake, o tome kako je djed nakon rata bio zatvoren "na Glisu", a ona mu je svakodnevno nosila hranu. Došavši do logora, zavežljaje bi dala mome ocu koji je tada imao 8 godina, u nadi da će se logorski čuvari sažaliti zbog djeteta, i zažmiriti na jedno oko, jer su najčešće i hranu i piće bacali, ili se njome sami častili. No izvan obitelji o logoru "na Glisu" niste mogli čuti ni riječi. Požegom je sve do Domovinskog rata o ovoj temi vladala zavjera šutnje, što nije čudno – brojni su Požežani, kao i Hrvati iz svih krajeva lijepe naše, svoj životni put završili upravo u Logoru Glates, odnosno nekoliko kilometara dalje. Zbog toga vlasti bivše Jugoslavije nisu tolerirale razgovor na ovu temu, te danas gotovo i nemamo pisanih dokumenata o postojanju logora u našim arhivama, a ako je što i sačuvano, odavno je otpremljeno za Beograd.
Logor Glates (logor "na Glisu" ili logor "Glis") uspostavljen je početkom 1945. godine kao sabirni logor u koji su dovođeni nepoželjni protivnici nadolazećeg komunističkoga režima, svi koji su optuženi ili prokazani kao tzv. "neprijatelji naroda", članovi nekadašnjih – prijeratnih političkih stranaka, građanska inteligencija, posjednici i zemljoposjednici, i svi koji bi svojim djelovanjem mogli poljuljati "vjeru naroda u nove komunističke vlasti". U svibnju 1945. godine, u logor su počele pristizati kolone hrvatskih vojnika i civila zarobljenih u Sloveniji. Prva od njih pristiže u Požegu 27. svibnja iz pravca Pakraca, nakon čega slijede brojne kolone koje u Požegu pristižu sa više strana – tako da se početno planirani kapaciteti logora pripremljenoga za desetak tisuća ljudi, višestruko premašuju. Do srpnja 1945. godine u logor je smješteno više od 30.000 zarobljenika. Sam logor nalazio se u Požegi, u predjelu grada zvanom "Glis" uz cestu koja vodi prema Velikoj i drugim selima pod Papukom. Požega je još od Austro-ugarske bila značajno vojno središte, sa velikom vojarnom – čija ograda se i danas proteže kilometrima uz spomenutu cestu "na Glisu". Uz sam rub vojarne – krajem 1930-ih godina izgrađen je niz baraka za smještaj artiljerijskog puka na konjsku vuču, i jednog motoriziranog artiljerijskog puka. Nakon raspada vojske stare Jugoslavije, u ovim barakama organizirana je vojna industrija – poduzeće "Ljubica" koje je radilo za potrebe Hrvatskog Domobranstva, da bi kraj II. svjetskog rata ove barake dočekale kao tzv. sabirni logor za ratne zarobljenike.
(Nastavlja se...)
