¨Skoro sam umro kada sam čuo da je stadion prodan za samo dva milijuna kuna¨

Vlado Zec
(FOTO: Večernji.hr)

19.03.2017. | Vecernji.hr
Pregleda: 26014

Rad je naš način života” – bio je slogan s kojim je prije 15-ak godina izišao na izbore kao nezavisni kandidat noseći listu HSP-a. Ta je lista osvojila tri mandata, a on je drugi put zasjeo u fotelju dožupana zaduženog za gospodarstvo. Prvi je put na toj funkciji bio do 1997., kao član HDZ-a. Između ova dva mandata predsjedavao je Županijskom skupštinom. Ispričat će da ga je početkom devedesetih u Zagreb zvao predsjednik Franjo Tuđman, nudeći mu direktorsko mjesto u nekoj jakoj firmi:



- Gospon Vlado, lako je biti prvi u selu, treba biti prvi u gradu – kazao mu je.


Ali, Vlado Zec odlučio je ostati gazda u svojoj Slavoniji. Postao je većinskim vlasnikom Kamen-Ingrada, zatim istoimenog nogometnog kluba koji je "dotjerao” do 1. lige, dogurao je do mjesta dopredsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, bio mecena glazbenika, financijer političara, donator Crkve... Svi su ga poznavali. Prisjeća se Zec kako ga je Zlatko Mateša, u doba kad je bio premijer, pozvao u Zagreb. Dalmatinci su tada "dobili” tunel Sveti Rok pa je Mateša od njega tražio da napravi veliki projekt za Slavoniju.


Gradnja autoceste

– Predložio sam da šest najvećih firmi niskogradnje osnuje dioničko društvo i da zajedno izgradimo 43 kilometra autoceste Brod Istok – Županja. Dobili smo za taj projekt milijardu i 160 milijuna kuna, gradili četiri godine, završili osam mjeseci prije roka i potrošili 280 milijuna kuna manje – govori posrnuli slavonski tajkun.

Bilo je to u doba kada je Vlado Zec, šurujući s politikom, gospodario požeškom Zlatnom dolinom. U to doba u Velikoj, mjestašcu blizu Požege, radilo se i gradilo, trebao je tu biti hotel s pet zvjezdica, pa pista za čarter-avione, golf-teren s 19 rupa, vidio je gazda Vlado potencijala za uređenje biciklističkih staza, skijališta, priliku da se u Francusku izvozi voda... A onda je sve otišlo k vragu i od silnih su planova ostali dugovi, nezaposleni, sudovanje i već jedanaest godina neokončani stečaj Kamen-Ingrada.



Zadnje četiri godine, otkako je izišao iz zatvora, Vlado Zec radi i živi u Zagrebu odakle promatra kako se njegova vizija razvitka malene slavonske općine Velika, iz koje je potekao, prodaje na bubnju. Posljednji je tako u ruke općine prešao nogometni stadion u Velikoj na čije tribine stane osam tisuća ljudi, napravljen je po kriterijima UEFA-e, a na kojem su za loptom trčali i nogometaši legendarnog njemačkog kluba Schalke 04.

– Skoro sam umro – slikovito će izgovoriti Vlado Zec kad ga priupitate kako je doživio vijest da je stadion, to njegovo čedo, u koje je uložio 178 milijuna kuna, a vještak ga je procijenio na 67, prodan za "samo” dva milijuna kuna. Zatim će brže-bolje kazati da je dobro što ga je kupila općina, da se pokuša spasiti ono što se spasiti dade. No, valjalo bi im, savjetuje, da pronađu partnera, da se ovdje održavaju koncerti, nogometne akademije, manifestacije... odnosno da se osmisli program jer dugoročno općina neće moći sama podmirivati troškove.

– Strašno sam volio Veliku, zbog nje sam i premjestio sjedište firme iz Požege. Ma, to može samo idiot... Mogao sam biti džek i dovesti u Kamen iz metropole deset menadžera, da ja budem samo dioničar, što nisam znao biti. Moje namjere nikada nisu bile loše, vrijeme mi prolazi, a mogao sam učiniti puno. Zalutao sam u politiku misleći kako je bolje da se ja bavim njome nego ona mnome. Imam stav, iskren sam i nikada mi ne bi palo na pamet prebaciti krivnju na nekog drugog. Na kraju mi se dogodilo to da su ubili tele radi jedne šnicle. Jer stečaja Kamena uopće nije trebalo biti. Pa ta je firma godišnje državi plaćala 80 milijuna kuna raznih poreza. S tadašnjim premijerom Sanaderom bio sam dogovorio da ću sve svoje dionice – koje su vrijedile između dva i šest milijuna kuna – prodati Strabagu za samo 10 eura, kako bi firma opstala. Ali opozicija koju je Sanader imao unutar HDZ-a, a za koju nije ni znao da je tako jaka, to je onemogućila. Da sam imao svoje imovine kada je Sanaderu trebalo, ja bih mu je bio dao – izgovara.

Na spomen da su njegovi projekti bili megalomanski, odmahuje rukom tvrdeći da to nije točno i da se u Velikoj uistinu moglo napraviti sve što je bio naumio:

Zavist lokalnih političara

– Politika je htjela da budem megaloman. Da sam bio normalan, imao bih 250 radnika koje bih mogao kontrolirati. A Kamen i sestrinske tvrtke imale su oko 1500 zaposlenih. Sedam godina sam svaki drugi dan u pet izjutra odlazio u Vetovo, da vidim spavaju li mineri. A bio sam direktor. Moj tata je u Kamenu bio obični radnik, jednom sam ga ulovio na spavanju i kaznio s 15 posto plaće, za primjer drugima. Šest mjeseci nije htio sa mnom razgovarati. Takav sam kakav jesam. Htio sam biti rodoljub, emotivac, a ispao sam kriminalac. Direktor u Kamen-Ingradu postao sam još u Jugoslaviji, šesti po redu. Petorica prije mene umrli su mladi, jedino sam ja ostao živ, a firma je otišla ća. Nerealno je i nemoguće da je takva firma mogla otići u stečaj. Stečaj Kamen-Ingrada proglasio je čovjek koji je bio osuđen na sedam godina zatvora za ubojstvo, no politika ga je bila instalirala za stečajnog upravitelja, da me uništi, zauzvrat mu smanjivši kaznu. U trenutku kada je stečaj otvoren, dug je bio 268 milijuna kuna, a dobit 700 milijuna. Svoju sam imovinu založio za firmu, a sad mi 80 posto godišnjih prihoda uzimaju za budalaštine. Nisam oštetio Kamen, a pogotovo ne općinu i županiju koje su od mene samo imale koristi – tvrdi.

Uništila ga je, uvjeren je, ponajprije ljubomora i zavist lokalnih političara jer njegovi programi, naglašava, nisu bili iluzija, već stvarnost:

– Hodao sam okolo po Europi, gledao i fotografirao što sve ljudi mogu napraviti u malim sredinama. Htio sam da Velika bude poput austrijskog Bad Waltersdorfa, mjesta u kojem živi 1500 stanovnika, a imaju tri hotela s pet zvjezdica. Ondje se pripremaju Barcelona, Hertha... Zašto u Velikoj nije moglo biti tako? Ni stadion nisam sam izmislio – preslikao sam ga iz Škotske, iz mjesta stotinjak kilometara udaljenog od Glasgowa. Velika se mogla razvijati kroz svoja prirodna bogatstva – kamen, šume, izvorišta... Inadžija sam, Slavonac i uvijek sam vjerovao da što možeš napraviti ti u gradu, mogu i ja u selu. Ma svi su imali koristi od stadiona, prodavali su ondje sendviče za 10 eura, ugostitelji su digli cijene 300 posto. Kad sam radio, u Velikoj je nezaposlenost iznosila nula posto, radili su bazeni koji ondje postoje još od 1477. godine, a sad već četiri godine propadaju. I nikome ništa. Kako je danas, nek’ pričaju drugi – govori čovjek koji je sa sobom na optuženičku klupu "povukao” suprugu Đurđicu, bivšeg HDZ-ova požeško-slavonskog župana Antu Bagarića, bivšeg veličkog načelnika Josipa Perića...



Zbog dosad okončanih postupaka Vlado Zec u zatvoru je bio četiri godine i sedam mjeseci. Većinu je kazne odslužio u Lepoglavi:

– Tip sam koji se ne boji, iako sam Zec – smije se kad ga pitamo kako mu je bilo u zatvoru.

Zatim ozbiljnim tonom kazuje da zatvorski sustav treba detaljnu reformu pa hvali pravosudnu policiju, no nezadovoljan je zatvorskom službom tretmana. Kaže da tijekom izdržavanja kazne niti jednom nije izišao na slobodu, za razliku od osuđenika za puno teža kaznena djela.

– Imao sam minimum minimuma i prava na telefonske pozive i na posjete. No ne mogu ne pohvaliti hranu u Lepoglavi, nisam se ni ko direktor tako dobro hranio. Zatvor u Požegi bio je sasvim druga priča. Ondje si bio gladan ako si nisi kupio jesti. U zatvoru sam izučio još jedan fakultet, vidio ljude kojima ondje nije mjesto, zatvorene zbog krađe kruha i salame... – govori o zatvorskim danima.

Pripovijeda da je u Lepoglavi bio ministrant i da se biskup Juraj Jezerinac jako iznenadio kad je onamo došao na misno slavlje:

– Pitao me: "Što vi, Vlado, radite tu?” – kaže.

U Lepoglavu je dolazio i biskup Josip Mrzljak, a zatvorski dušobrižnik Marko Šmuc sa Zecom se dogovarao oko propovijedi.

– Vodio sam crkveno pjevanje, držao predavanja, dijelio krunice i molitvenike zatvorenicima. Tri godine održavao sam ćeliju Alojzija Stepinca, u kaznionici prao četrdesetak prozora i stepenica. U zatvoru su svi isti, a i tu se prepoznaje tko hoće, a tko neće raditi. Mi smo nacija koja nije navikla puno raditi – govori Zec.

U Velikoj ga ne trebaju

Kad su u Lepoglavi zatvorenike upitali tko će čistiti zahode, Zec se javio. Nije ga, kaže, sramota nikakvog posla, kao što se ne srami ni svog seoskog podrijetla. Odrastao je u Radovancima, selu pokraj Velike. Podignuli su ga mati i otac, neobrazovani ljudi sa samo po tri razreda osnovne škole. Do sedamnaeste je godine imao poljski zahod, pokraj kuće. Kao petogodišnji dječak bio je teško obolio i godinu i pol bio u invalidskim kolicima, slabih izgleda da će ikada više prohodati. No uspio je, zbog čega danas ponajviše zahvaljuje nogometu, nakon obitelji svojoj najvećoj ljubavi koja ga je na koncu i došla glave. Danas je stručni vanjski suradnik u NK Zagrebu.

Kao dječak uspio je ponovno prohodati, a prije četiri godine dobio je priliku i za novi početak u poslu pa se i danas bavi svojom ekonomskom strukom – tržištem, investicijama, razvojnim programima. Jedan je od suvlasnika tvrtke koja radi na hrvatskom te tržištu Bosne i Hercegovine i Srbije. Htio je, kaže, po izlasku iz zatvora ostati u Velikoj, pokušavao je naći posao na veleučilištu, kucao na mnoga vrata, no bezuspješno. Na kraju mu je liječnik savjetovao da je i za njega i za Veliku bolje da ode. Nije požalio. Priliku za novi početak dao mu je ne prijatelj, već poznanik, za kojeg će tek kazati da je direktor jedne velike tvrtke u Zagrebu.

– Odem dva puta mjesečno u Veliku, kod istog brice idem već 40 godina. Ali teško mi je gledati kako sve propada, kako nemaju viziju što dalje. I Velikoj, kao i cijeloj Slavoniji, fale programi koje bi netko gurao do realizacije. Svoj magistarski rad obranio sam temom "Planiranje politike razvoja Kamena iz Požege”. Ali u Zagrebu se ja ne mogu baviti razvojem jer ga, iako je najljepši, ne poznajem. A u zapadnoj Slavoniji znam svaki kutak. Lokalni čelnici plašili su se da ću ja kupiti stadion, ali nikada se ne vraćam. Svoju sam utakmicu odigrao. I produžetke. Opet, da me pitaju, spreman sam pomoći. Ali očito ne trebaju stručnu pomoć. Nisam egoist, već čovjek koji je spreman pomoći drugom – izgovara Vlado Zec dok konobar sa stola ispred njega odnosi bocu s porukom na kojoj je ispisano: "Nek te na tvom putu prati gospođa Ljubav, a ne gospodin Ego.”

izvor: www.vecernji.hr


Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI