Govor Vladimira Letinića
15.09.2016.
034 Portal
Pregleda: 3729
Obljetnica obilježavanja pogibije Hrvtaskih branitelja
(FOTO: Wikipedia)
Udruga dragovoljaca i veterena Domovinskog rata, Samostalna psunjska satnija Cernik, u utorak (13.9.) obilježavala je 25. obljetnicu pogibije naših branitelja na Psunju. Povodom toga događaja, govor je održao Vladimir Letinić i mi ga donosimo u potpunosti.
"Kao sudionika događanja prije 25 godina, zbog samozatajnosti, isti nisam nikad opisao. U tom vremenu bio sam zapovjednik osiguranja TV odašiljača na Psunju. Osiguranje su vršili dragovoljci Vidovačke satnije četvrtog bataljona 108 brigade ZNG-a i dragovoljci Cerničke satnije trećeg bataljona 108 brigade ZNG-a. Iz Požege na TV odašiljač Psunj došli smo tjedan dana prije tragičnog događaja.
Odmah sam izradio plan i zapovjedio kružnu obranu, kružno ukopavanje a nakon nekoliko dana, postavljanje kružnog minskog polja. Rušenjem stabala zapriječili smo sve šumske putove koji vode do odašiljača na koje smo napisali ”Minirano”.
13.09. 1991 g. Vidovačka satnija očekuje smjenu ali toga dana zovu iz Kriznog stožera Nova Gradiška i javljaju: ”Kombi vozilo sa gardistima naišlo na minu, ima mrtvih. Policija treba izvršiti očevid ali ne zna ima li još mina koje treba razminirati, kao i da je to jedina cesta koja vodi do odašiljača 7. Naš inženjerac je nedostupan.” Odgovaram: ”Otići ću i vidjeti što mogu.`
Sve sam ispričao svom zamjeniku, na žalost, pokojnom Milanu Kovačeviću i rekao povesti ću trojicu gardista a ti preuzmi zapovijedanje. Odgovorio je: ”Vas ide premalo” Na što sam odgovorio: ”Što ako blefiraju i napadnu odašiljač?" Dogovorili smo šifriranu vezu u slučaju nečeg nepredviđenog.
Nas četvorica krenuli smo pješice prema mjestu tragičnog događaja ali nakon pet do šest kilometara izgubili smo radio-vezu. Sad smo sami usred šume. Nakon dolaska na mjesto pogibije gardista, suočili smo se sa svim strahotama rata- vidljivo i opipljivo. Na cesti i oko nje mnoštvo grana, lišća, dijelova vozila. Dva kratera od mina dubine oko jedan metar, krvi na sve strane i nažalost mrtva tri mlada čovjeka, gardista Zbora Narodne Garde Roberta Petanića, Ivana Matoševića i Stjepana Skrobića. Dali su i utkali živote u temelje Hrvatske države.
Dvadesetak metara prije prvog kratera primijetio sam da je cesta kopana, što je upućivalo na minu. Od mrtvih gardista pedeset metara pokraj vozila stajala su dvojica policajaca. Krenuo sam prema policajcima a oni prema meni, na 7-8 metara stao sam i dosta glasno rekao svoje ime i prezime na što su oni nešto nerazgovijetno promrmljali. Tad sam rekao: ”Nisam čuo, hoću jasno i glasno!" Odgovorili su glasno svoja imena a ja pomislih: ”Sad mi je jasno". Rekli su da su inspektori iz Nove Gradiške i da su došli napraviti uvidaj ali da ima mina. Na to sam ja pitao: "Odakle znate?” Šutjeli su. Krenuo sam prema mjestu koje je upućivalo na minu i stao kod mrtvih tijela gardista. Stajao sam oko pet minuta i dao si vremena da razmislim. Na kraju po dubini kratera zaključujem: ”Vas će sahraniti a ja ako pogriješim, od mene neće imati što saharaniti.” Odem na mjesto ceste koje je upućivalo na minu, počnem razminiravati. Nakon 5-6 centimetara dubine ugledam eksploziv bilo ga je oko dvadeset i tri kilograma. Razminiravanje je trajalo najmanje jedan-sat. Odlazim do mrtvih branitelja i pomislim: "Najvrjednije ste dali za Hrvatsku. Ovo se ne može zaboraviti.”
Došla je smjena i krećemo za Požegu. Svim poginulim Hrvatskim braniteljima neka vječna slava i hvala."
