Marijan (57) ovisan je o trčanju: ¨Nikada u životu nisam bio bolestan¨
25.02.2015.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 9111
Marijan Brus
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Atletika je zaraza, atletika je droga. Samo probajte ovo, a nemojte ono. Mi smo u parku, mi smo u šumi, mi smo na asfaltu. Probajte i shvatit ćete da je to zaraza. Kad prvi put istrčiš 1.000 metara za pet minuta, drugi za pet sekudni manje, to je napredak. Tjera te do zadnjih granica", kaže Požežanin Marijan Brus koji i u 58. godini života obara trkačke rekorde.
Prošlog vikenda je tako na 2. Panorama polumaratonu u Beogradu ostvario 22. mjesto s vremenom 1:29:16 i svoj rekord popravio za četiri minute. Trkači ispred njega su barem 14 godina mlađi, neki i 30, a svoje vršnjake je "šiša" dobrih pola sata. Drugi Požežanin na utrci Vinko Pisarović je ostvario vrijeme 1:51:30, a mnogi mlađi su gutali njegovu prašinu. Kaže kako u životu nije bio bolestan, a u nogama ima dobrih 100.000 pretrčanih kilometara.
- Utrka je bila fascinantna i na ušću Save u Dunav ispod Kalemegdana. Kolega Vinko Pisarović išao je više da istrči zbog priprema za bečki maraton. Ja sam skinuo četiri minute osobni rekord. S ovim rezultatom sam među prvih pet trkača svojeg godišta u Hrvatskoj s tendencijom poboljšanja. Ispunio sam i normu za sudjelovanje na svim svjetskim maratonima od Bostona do Berlina, Londona, Pariza i Tokija iako je to financijski neostvarivo. 12. travnja Vinko i ja idemo na polumaraton u Beču, to će mi biti najjača međunarodna utrka, tu me zanima koliko još mogu i koji ću biti u Europi u svojoj kategoriji - ispričao nam je Marijan o nedavoj utrci i svojim planovima.
- Zanimljivo je kako godinama trčim u Zvečevačkom parku i ljudi me ne prepoznaju, a u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, bilo kojoj trkačkoj destinaciji nas dočekaju kao aktivne sportaše bez obzira na godine. Jedino si u svom gradu na marginama, ispadaš "Onaj čudak koji trči po parku". Više ne volim ni objašnjavati ljudima koji ne znaju što je to. Trčanje svima preporučujem zbog zdravog života, natjecanja i borbe čovjeka protiv čovjeka na zdravoj bazi. Kažu da su atletičari svijet za sebe, vjerujem da jesu jer poslije utrke živiš za medaljicu i dvije sekunde bolji rezultat.
- To te strahovito stimulira. Nikad u životu nisam bio kod liječnika osim kada idem na preglede zbog posla, nikad nisam bio bolestan. Tome je definitivno doprinijela atletika kojom sam se počeo baviti još kao mladić uz trenera Ivicu Maričevića. Treniram po udžbeniku jednog našeg maratonca. Svaki dan imam drugačiji raspored. Tjedno istrčim između 70 i 100 kilometara. Radim u Spin Vallisu, trčim svaki dan bilo ljeto ili zima. Kad radim drugu smjenu, dižem se ujutro u 6 sati, trčim do sat i pol. Kada radim prvu, trčim navečer, pripreme su prije polumaratona strašne. U svom životu sam vjerojatno optrčao 2 i pol puta zemaljsku kuglu oko ekvatora, to je ogroman trud. Kad krene maraton ili polumaraton, onda si protiv štoperice i sam protiv sebe. Bez alkohola, cigareta, "lumpovanja", samo tako možeš postići nešto - priča nam Marijan.
- Velika podrška mi je moja obitelj. Žena se raduje, sin ide sa mnom i bodri me, to su moji najbolji navijači i ljudi koji me doživljavaju kao takvog. Drugačije razmišljaš i živiš nego da svaki dan sjediš uz kutiju duhana, uz neku ovisnost. Evo, ja sam ovisnik o trčanju. Uz obitelj u kojoj imam strahovito veliku podršku druga najvažnija stvar na svijetu mi je atletika - dodaje požeša legenda.
Marijan Brus je kao mladić bio četvrti u Jugoslaviji na 1.500 metara dok je požeška atletika proživljavala zlatno doba. Marijan je pomalo razočaran sadašnjim stanjem, na trkače se gleda kao na čudake s ruba.
- Imao sam 15-ak godina kad sam počeo trenirati. Tri-četiri godine sam se aktivno bavio trčanjem, mi Požežani smo obišli cijelu ondašnju Jugoslaviju. Bili smo trostruki prvaci Hrvatske, treći ekipno u Jugoslaviji. Najbolji rezultat mi je bio četvrto mjesto na 1.500 metara u Jugoslaviji u Zagrebu negdje 1974. godine. Ne mogu se mjeriti s dečkima kao što su Maričević, Matešić, Vincijanović, Eror. To je bila perjanica požeške atletike, ali sam uvijek bio negdje tu sa svojim doprinosom.
- Pogledajte što je iznjedrila požeška atletika, vrhunske sportaše, jugoslavenske i hrvatske prvake da bi u današnje vrijeme u Požeštini to bio sport na marginama. Atletski klub je prošle godine dobio 3.000 kuna, ove godine navodno 10.000 kuna. Nas koji trčimo ima negdje 12, pa to nije dovoljno za jednu startninu polumaratona uz put i nešto za pojesti. Što očekivati kad mladi znaju da od tog sporta osim zdravlja nema ništa, to je strašno. Garantiram, ako se napravi atletski stadion, da će stotine mladih dolaziti ovdje trenirati i biti sretni što postoji takav objekt. Nemoguće je da u takvoj tradicionalnoj atletskoj sredini nema stotinjak ljudi koji bi se time bavili - kaže na kraju Brus.
