Stipo piše poeziju i romane: ¨Tisuće ljudi će se naći u mojim pjesmama¨
11.11.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 9901
Stipo Martić
(FOTO: Aleksandar Grlić)
Stipo Martić iz Blacka kod Pleternice jedan je od najplodnijih pjesnika s prostora Požeštine za koje vjerojatno niste čuli. Od 1996. godine objavio je 12 zbirki i antologija poezije, jedan prozni zapis i četiri romana. Glavna tematika mu je rat, progonstvo iz rodne Komarice pokraj Dervente i domoljublje. U posljednje vrijeme piše i o svakodnevnijim temama poput ljubavi, o sakupljačima boca ili Vincelovu. Zanimljivo je i da sve knjige izdaje u vlastitom izdanju u tiražu od 1.000 primjeraka uz tek povremenu pomoć sa strane. Kaže da ih sve uspije prodati pa ni sam nema sve svoje knjige.
- Završio sam hotelijersko-turističku školu. Po odsluženju vojske u bivšoj državi otišao sam raditi u Hrvatsku na remontu pruga, a po izbijanju Domovinskog rata priključio sam se policijskoj postrojbi za posebne namjene. Potom sam se 1991. vratio u BiH i organizirao obranu od agresora u rodnoj Komarici. U tom razdoblju sam napisao prvi književni uradak, ratne zapise "Iz dnevnika neubrojivog". 1992. godine odlazim u progonstvo u Slavoniju. U nakladi dragovoljaca Domovinskog rata izdajem 1996. godine svoju prvu knjigu poezije "Magla", zatim još dvije zbirke. Zapis je objavljen tek kao moja četvrta knjiga nakon šest godina jer su po povlačenju iz bosanske Posavine djeca i žene išli prvi. Tada sam ih dao jednoj djevojci koja ih je odnijela u Zagreb. Nakon toga sam svake godine pisao po jednu zbirku poezije - objašnjava nam Stipo kako je postao pjesnik.
- Nakon desete knjige sam si kupio prvi Hrvatski enciklopedijski rječnik i ubrzo sam počeo pisati romane. Prvi roman se zvao "Vitez od čuvstva za dom". Oko lektoriranja prvog romana objavljenog 2007. godine koji sam pisao tri godine pomogao mi je profesor Damir Jančić. Ostala tri romana sam napisao u jednom dahu u šest mjeseci. "Počasni krug" govori tako o obilasku naše županije, Bjelovarsko-bilogorske i Brodsko-posavske sa zbirkom poezije po školama i knjižnicama. U jednom dahu u dva dana prođem po školama, ujedno prolazim po mjestima na kojima su naši hrvatski vitezovi stradavali.
- Kad pišem autobiografski, ne govorim samo o sebi. Tisuće čitatelja će se naći u tim radovima. Ne može čovjek biti sam na svijetu i činiti što drugi ne čine. I ja sam dijete, prijatelj, nečiji suradnik, ne govorim samo o sebi. U prvom proznom uratku "Iz dnevnika neubrojivog" pišem kako smo u mom rodnom mjestu postavili barikade jer smo htjeli spriječiti prolazak oružja iz Srbije za Knin. Na toj barikadi sam imao svoje prvo veliko vatreno krštenje u odori HVO-a. Tada je pored mene poginulo troje branitelja i jedan civil. Otad imam velike traume iako u nešto blažem obliku, jer sam prije toga doživio prometnu nesreću i rat u Hrvatskoj.
Uz mirovinu manju od 1.200 kuna često mora posuđivati novac da izda knjige, a od prodaje nema zarade. Radi to isključivo iz ljubavi i radi opuštanja. Druga stvar koja ga opušta je rad na zemlji. Nedavno je objavio novu zbirku pjesama "Sudnja trublja".
- Prve knjige poezije sam pisao o obrani svoje domovine, o progonstvu. Nakon toga sam počeo pisati knjige o mogućem povratku u rodnu "domaju", no to nikada nije zaživjelo barem za mene koji sam se borio iza Hrvatsku jer se ona branila i u BiH. Ova nova zbirka pjesama, čiji sam autor, urednik i trgovac, miješane je tematike. Ima pjesama domoljubnog karaktera koje govore našoj hrvatskoj kulturi kroz povijest, obrani digniteta Domovinskog rata, ali i o svakodnevnim temama kao što je ljubav prema životinjama i o radničkom kodeksu. Naime, imao sam jednu labradorku koja živjela s našom obitelji 13-14 godina. Umrla je baš kad sam završavao knjigu i njoj u čast sam napisao zadnju pjesmu. Sudnja trublja je standardni opis tematike kao što je odlazak na onaj svijet, bili oni pjesnici ili hrvatski vitezovi - kaže Stipo.
- Još se čudim sebi koliko sam ove 22 godine smiren, koncentriran i uporan. Nitko me nije na to nagovarao i silio da počnem raditi svoje prve pjesme. Prije je bilo lakše. Sad sam ostao dužan tiskari pola cijene knjige. Nešto sam posudio tako da od prodaje književnog uratka moram podmiriti dug. Teška su to vremena za književnost ako nemaš nekoga tko će te pogurati i tko je zainteresiran za tvoj rad. Nisam se predavao, ali iskreno posljednjih dvije-tri godine se pisanje malo prorijedilo. 14 godina sam izdavao svake godine po knjigu, od prve do posljednje u nakladi od 1.000 primjeraka. Nikad mi nije ostala ni jedna knjiga u kući, čak ni ja nemam pojedine uzorke. Ako uzmem troškove izdavanja knjige i putovanja, tu se ne može zaraditi. Sretan sam da sam na nuli. Radim to iz ljubavi, a djelujem od Poreča do Vukovara - nastavlja pjesnik iz Blacka.
Situacija se popravila, ali zov rodnog zavičaja ne prolazi.
- Okupiram se pisanjem pjesama i radom u vrtu. Ima ljudi koji su se vratili. Komarica nikad nije imala više od 1.700 stanovnika, ali je površinom triput veća od Požege. Nisam siguran je li se u moj šor vratio ijedan stanovnik, ali već kilometar dalje ima četiri-pet kuća. Nekako mi je uvijek u mislim da barem napravim vikendicu da znam da je to moje, da to očistim, nešto zasadim i uzgojim - kaže s čežnjom na kraju Stipo Martić, pjesnik ratnik.
