Naslijeđe izama
23.06.2011.
Dragutin Cesarić
Pregleda: 1906
Ilustracija
(FOTO: Wordle)
Gledam Dnevnik. Ide prilog o proslavi državnog praznika Dana antifašističke borbe, odmah iza toga prilog o komemoraciji na jami Jazovka gdje se odaje počast ubijenim ustašama i domobranima (ima li tamo nevinih, nije rečeno).
Pitam se zašto na spomen antifašističke borbe koji je samo danas državni praznik, mora doći i politički korektna reportaža i o "drugoj" strani koja nije ni vezana isključio za današnji datum.
Jesmo li mi kao društvo toliko bolesni, ambivalentni ili jednostavno neupućeni da ne možemo odati počast i priznanje onima koji su se u najtežim trenucima u povijesti prvi suprotstavili najbolesnijoj ideji čovječanstva do sada?!
U čemu je problem?
U tome što su hrvatski antifašisti bili pod okriljem komunizma koji nikome nije donio puno dobra i s čijim izdancima smo morali ratovati da bi dobili samostalnu državu. Nacionalna obilježja su bila zabranjivana i omalovažavana, Crkva je bila marginalizirana, a oni koji su javno prakticirali vjeru nisu bili u ravnopravnom položaju.
Komunizam i socijalizam kao takvi nigdje u svijetu nisu doživjeli uspjeh, dapače, sve svoje stanovnike su otjerali u glad i siromaštvo, a u mnogim zemljama se prema političkim neistomišljenicima primjenjivala tortura, zatvori pa čak i ubojstva. To je jasno i nije potrebno dodatnu analizu.
Licemjerje i lutanja
Najgore od svega, mi do danas nismo raščistili s drugim svjetskim ratom, kod nas ne postoje desničari koji makar prikriveno ne podržavaju NDH i ustaše, što je kuriozitet u svjetskim razmjerima, nemamo ljevicu koja makar prikriveno ne podržava komunizam, toga također nema nigdje, ali imamo HDZ koji nije ni ljevica ni desnica.
U članstvu, vodstvu i među osnivačima ima partizane, ustaše, komuniste, ljude koji se kunu u domoljublje, a jedino ih zanima novcoljublje, ima vjernike, lažne vjernike i preobraćenike. Mi iskapamo grobnice ljudi koje su pobili komunisti i komunistički komesari, a ispada da su to isti ljudi koji su osnivali HDZ ili bili ministri u ratnim vladama.
Mi osuđujemo partizanske zločine, a na nastavi povijesti se hvalimo kako smo bili najbrojniji narod među jugoslavenskim partizanima i tu borbu smo utkali u Ustav. Slavimo Tuđmana jer je srušio komunizam i poveo borbu za samostalnu Hrvatsku, a on je u vrijeme komunističkih zločina bio najmlađi general i brzo je napredovao kroz hijerarhiju. Pljujemo Tita, ili ga dižemo u nebesa, sredine i objektivnosti nema.
Što je odgovor na problem?
Treba shvatiti činjenicu da antifašizam nije nužno vezan za komunizam. Uzmimo na primjer Francusku. Jedan od najjačih pokreta otpora, a nema nikakve veze s komunistima, dapače, De Gaulle je bio popriličan konzervativac i moglo bi se današnjim rječnikom reći, desnije orijentiran, ali on je bio taj koji je organizirao one koji su htjeli pružiti otpor!
Naš problem je taj što mi nismo imali svog De Gaulle-a, a mogli smo u liku Vlatka Mačeka. Da je on organizirao otpor, vjerojatno bi se danas njime itekako ponosili, slavili ga i isticali neovisno o tome da li bi 1945. prihvatili komunizam ili ne. Zašto bi ga veličali? Jednostavno, nije bio komunist i bio je vjernik. Tko nam je kriv što se nitko osim komunista nije sjetio dići na organizirani ustanak!
Spletom okolnosti je kod nas ispalo da su komunisti na čelu s Titom bili najkompaktnija i najjača opcija koja je odlučila pružiti otpor i svi oni koji nisu htjeli sjediti prekriženih ruku, a htjeli su se boriti protiv nacizma i fašizma, nisu imali drugog izbora nego se priključiti partizanima. Među njima je zasigurno bilo dosta ljudi koji nisu bili po uvjerenju komunisti, a i podosta onih koji nisu imali ni previše pojma što je to komunizam i socijalizam, već su jednostavno išli u borbu za slobodu kao i svi pošteni mladi ljudi u Domovinskom ratu.
Možda je to dobro, a možda i loše. Loše zato što je Tito uveo komunizam nakon rata i sve ono što je on donio, a dobro zato što su ljudi imali opciju koja je bila antifašistička. Možda je sreća u svemu tome što jugoslavenski kralj i Draža Mihajlović nisu bili antifašisti jer, zamislite da jesu pa da su oni nakon rata kreirali neku novu kraljevinu Jugoslaviju. Iz te perspektive se Tito čini kao prihvatljivija opcija, zar ne?
Diktatura
Za kraj, moje mišljenje je da treba dostojno odati počast hrabrim ljudima koji su krenuli u borbu protiv najvećeg zla u povijesti ne znajući ishod, ni iz čega i iz pozicije gubitnika, neovisno pod čijom su komandom bili. Ti ljudi nam trebaju biti na ponos i čast jer nisu mogli ni naslutiti razvoj svjetske povijesti i blokovske podjele koja je nastupila odmah nakon rata. Sve što se dešavalo nakon 1945., diktatura, progoni neistomišljenika, zabrane i ograničenja svih vrsta nemaju nikakve veze s onima koji su se digli 1941. u okolnostima koje sam opisao, i za svaku su osudu.
Slavimo svoje antifašiste kao što to rade Francuzi, Englezi, Amerikanci jer razlike među tim ljudima nema, oni su heroji. Odbacimo zauvijek relativizaciju i traženje opravdanja jer samo su ti ljudi u tom trenutku bili na pravoj strani.
