Sad je dosta! Nikada više nećeš podići ruku na mene, 2. dio
06.05.2014.
Sanja Petričević
Pregleda: 8553
Obiteljsko nasilje
(FOTO: ilustracija)
Ovo je nastavak priče. Ako ste propustili prvi dio, pročitajte ovdje.
Jednog dana, dok sam radila u vrtu, Marija se ponudila da pričuva našeg sina što sam s olakšanjem prihvatila. Naime, prethodnih dana vrijeme je bilo kišovito i vrt je zarastao u travu. Trebalo je okopati i oplijeviti gredice s nasadima, ukratko, napraviti puno toga i Marijina ponuda došla mi je kao dar s neba. Znala sam da će naš sin kod nje baš kao i uvijek dotad biti dobro zbrinut te na sigurnom.
Prošlo je otprilike pola sata kad se iz Marijinog dvorišta začula panična galama, a potom i Krunin plač. Potrčala sam koliko su me noge nosile prema Marijinoj kući i na kapiji se sudarila s Darkom koji se iz nekog razloga tog dana očito ranije vratio s posla. Crvenilo na njegovom licu jasno je govorilo da je ponovno pio.
- Što se događa? Gdje je Kruno? Nemoj mi reći da si ga ostavila na čuvanje onoj staroj rospiji?! Pa ta nije u stanju čuvati ni dvije ovce na papiru! Ti doista nisi normalna - dok sam jurila u pravcu Marijinog dvorišta za sobom sam mogla čuti pogrdne riječi svog pijanog supruga, no nije me bilo briga. Strah da se našem sinu dogodilo nešto strašno bio je jači od svega. Bez daha sam utrčala u Marijino dvorište i ugledavši je kako plačući grli mog, istina, uplakanog, no živog i zdravog Krunu, odahnula sam od olakšanja.
- Oprosti mi, dušo. Samo sam namjeravala unijeti u kuću košaru drva. Zacijelo je maleni krenuo za mnom i nekako se spotaknuo preko praga. Srećom nije ozlijeđen, ali je jako uplašen. Evo, pogledaj – ispričavala se sirota žena grleći moga Krunu poput vlastitog sina.
- Ne morate se ispričavati. Vidim da je maleni dobro. Sve je u redu. Umirite se. Sve zlo u ovome bilo – uvjerivši se da je moj sin uistinu dobro, uhvatila sam se kako je tješim.
Nažalost, već desetak minuta kasnije moja se poslovica očito odlučila urotiti protiv mene. Čim sam se s uplakanim Krunom vratila kući, dočekao me srditi Darko.
- Glupačo! Kako si možeš dopustiti takav nemar? Što je, sine? Boli te? Dođi k svome tati – obratio se Kruni uzimajući ga u naručje nakon čega se mali, nenavikao na takvu gestu, samo još žešće rasplakao.
- Sigurno je zadobio potres mozga! Što blejiš kao koza? Smjesta zovi hitnu – dok su se zabrinuti za najgore u našem dvorištu redali najbliži susjedi, Darko se teturajući svesrdno trudio izigravati brižnog oca.
- Nema potrebe. Kruno je dobro. Samo se spotaknuo, što nije nikakvo čudo s obzirom da je tek nedavno prohodao. Daj ga meni – premda je u meni sve kuhalo od straha i muke, trudila sam se urazumiti ga.
- Kako da ne! Iz priloženog se jasno vidi kakva si majka. Dati dijete staroj i bolesnoj ženi na čuvanje? – tobože se snebivao zaplićući jezikom nakon čega sam na sebi osjetila nekoliko sažaljivih pogleda naših susjeda koji su se, uvjerivši se da je sve u redu s djetetom, ipak ubrzo počeli razilaziti.
Te noći u krevetu dugo sam razmišljala o svemu. Koliko god se trudila, odjednom ni sama nisam shvaćala što me to toliko privuklo k Darku koji je iz dana u dan postajao sve gori. Istina, još uvijek sam ga u dubini duše voljela, no Darkovo ponašanje nikako nije bilo normalno. Premda mu se to nisam usuđivala otvoreno priznati jer sam ga se bojala, njegovo grubo ponašanje i uvrede boljele su me više od ičega. Tako se ne ponaša netko tko voli i poštuje svoju ženu, napokon sam zaključila i ponovno počela razmišljati o tome da sve priznam roditeljima ili barem mami... Da, mami, a ona će znati što i kako dalje, zanosila sam se u mislima u čemu me prekinula gruba Darkova ruka koju mi je upravo u tom trenu posjednički prebacio preko struka i počeo me privlačiti k sebi. Znala sam što će uslijediti, no nisam se usudila odupirati. Značilo bi to novu scenu, nove optužbe, uvrede, a zacijelo i pljuske. Nije mi preostalo ništa drugo, već stisnuti zube i premda s gnušanjem prihvatiti njegovu igru.
Nije trebalo proći dugo da shvatim kako sam ponovno trudna. Međutim, ovoga puta, ta spoznaja me i nije pretjerano razveselila. Nekako u to vrijeme počelo se šuškati o izbijanju rata u Sloveniji. Kako su govorili, bilo je pitanje dana kad će se isto dogoditi i u Hrvatskoj. Nitko mi nije morao reći što će to značiti za naš ionako već napaćeni hrvatski narod, za Darka, za našu malu obitelj. Sve češće se u našem selu spominjala riječ mobilizacija čiji pojam mi je već sam po sebi ledio krv u žilama.
Samo tjedan kasnije ostvarili su se moji najgori strahovi i Darko je pozvan u vojsku. Unatoč svemu, tih dana mi je bilo jako teško i neprekidno sam živjela u strahu od najgoreg. Kada se otprilike mjesec dana kasnije pripit pojavio na ulaznim vratima, dugo, dugo sam ga plačući grlila. Trebao je biti doma nekoliko dana, a potom se iznova vratiti na ratište.
Tih dana mi je manje no obično smetalo njegovo drsko ponašanje, pa i uvrede upućene na moj račun kojih mu čak ni nakon toliko odsustva nije nedostajalo. Oprostila sam mu čak i pljuske koje mi je darovao već sljedeće večeri optuživši me kako se za vrijeme njegova odsustva vjerojatno povlačim s ovim ili s onim. Pripisivala sam to činjenici da je zacijelo izgubljen i prestrašen. Da ne može biti lako svakodnevno nositi glavu u torbi i susretati se sa smrću posvuda uokolo. Ipak, kada se vratio na bojišnicu, moram priznati da sam odahnula.
Narednih tjedana sam unatoč trudnoći postajala sve mršavija. Neprekidno sam osjećala mučninu, osim toga, sada su uz ostale brige tu bili i neizvjesnost i strah koji mi ni danju ni noću nisu dali mira. Sa svakim novim dolaskom s terena Darko je bio sve gori. Puno je pio i prigovarao svima, a najviše meni. Jednog dana je doslovno iz čista mira napao susjeda. Došlo je dotle da je Darko na njega čak potegao i oružje. Da se nisu upleli drugi mještani, tko zna što bi se dogodilo. Bila sam toliko uznemirena da sam te noći dobila prijevremene trudove. Mučila sam se sve do jutra te dobar dio sljedećeg popodneva prije nego što sam posljednjim snagama, u sedmom mjesecu trudnoće ipak uspjela donijeti na svijet našeg dugog sina Petra. Bio je toliko malen i slab da su čak i liječnici vjerovali kako neće preživjeti. Na sreću, naš mali Petar bio je veliki borac. Onoga dana kad sam se s njim u naručju vratila kući i ondje zatekla pomalo zapuštenog Krunu, čvrsto sam zagrlila svoje sinove i unatoč svemu povjerovala kako sreća ipak nije zaboravila na mene.
Vrijeme je prolazilo i rat je završio, no ne i Darkova tortura. Iz dana u dan postajao je sve nemilosrdniji. Kada nešto ne bih stigla obaviti na vrijeme, urlao bi na mene i nazivao me najpogrdnijim mogućim imenima, a pljuske su mi postale svakodnevica. Bilo mi je dosta takvog života, no bila sam zahvalna sve dok se u svojim mahnitim pohodima ograničavao samo na mene, a djecu ostavljao na miru.
Vrijeme je prolazilo, a ja nisam imala kamo. Što zbog srama, što zbog nelagode, ali i djece zbog kojih sam, smatrala sam, bila dužna ostati u lošem braku i trpjeti. Povratak u roditeljski dom više mi nije bio opcija. Čak i kada bi me za rijetkih posjeta mama znala upitati kako sam, na lice bih navukla osmijeh i slagala kako je sve u najboljem redu. Ne znam koliko mi je povjerovala, no barem bi prestala zapitkivati, a to mi je bilo dovoljno.
Tri godine kasnije ponovno sam ostala trudna. Premda sam u to vrijeme bez Darkova znanja odlučila koristiti zaštitu protiv začeća, dogodilo se. S obzirom na sve težu situaciju u našem domu, ali i međusobnom odnosu, niti uz najbolju volju nikako nisam bila oduševljena novom trudnoćom. Ipak, s vremenom sam se uspjela pomiriti s tim. Čak sam se počela veseliti prinovi u obitelji. Tko zna, možda je Bog htio da se to dogodi? Možda će još jedno dijete promijeniti Darka i više neće biti toliko grub. Možda me sad, kad sam ponovno trudna, barem više neće tući? – sanjarila sam otvorenih očiju dok mi je mašta o velikoj i sretnoj obitelji radila sto na sat.
Nažalost, moje su želje bile jedno, a gruba i okrutna stvarnost nešto posve drugo. Istina je da sam u trećoj trudnoći uglavnom bila pošteđena Darkovih pljusaka, ali zato je ubrzo nakon rođenja naše kćeri Mihaele moj suprug sve nadoknadio, i to šakama. Bio je dovoljan i najmanji povod poput, primjerice, neslanog jela, da potpuno izgubi živce i poludi. Vječno mi je prigovarao zbog svega. Ili sam bila zapuštena, ili pak previše dotjerana za njegov ukus, ili sam bila nesposobna majka, ili nesposobna kućanica. Uglavnom, nikada mu ništa nije bilo po volji. S vremenom sam se toliko počela bojati Darka da sam u njegovoj blizini, kada ne bih plakala, uglavnom šutjela kao zalivena. Odgovarala sam samo ako i kada bi me nešto upitao i to pomno pazeći na svaku svoju riječ strahujući od toga da ga ne razljutim. Onako sitna, vječito iscrpljena i mršava, postala sam tek blijeda sjenka nekadašnje uvijek vedre i nasmijane Vlatke. No, to mi više nije bilo važno. Nisam željela biti lijepa. Ionako nisam imala za koga.
Kada je Mihaela napunila otprilike godinu dana, Darko se počeo čudno ponašati. Nakon što mu je liječnik nakon dugotrajnih pretraga pa i bolničkog liječenja konstatirao PTSP, na moje veliko čuđenje prestao je piti. Koliko god da sam vjerovala kako će činjenica da više ne pije promijeniti neke stvari u našem odnosu, to se nije dogodilo. Nije trebalo proći dugo da shvatim kako u Darkovom životu postoji druga žena ili čak više njih. Često je izlazio i do kasno u noć ne bi dolazio kući, a tada bi na kilometre vonjao po ženskom parfemu. Silno me boljela njegova nevjera, no nisam mu imala hrabrosti to prigovoriti. Ne treba mi Darkova pažnja. Imam svoju djecu i njihovu ljubav i to mi je sasvim dovoljno, tješila sam se za dugih besanih noći iščekujući Darkov povratak iz tko zna kojeg smjera.
Kako bilo, njegovo nemilosrdno zlostavljanje nastavilo se sve do tog kobnog jutra u kupaonici kada sam izmučena životnim neprilikama odlučila na bilo koji način zauvijek raskrstiti s Darkom i njegovim ugnjetavanjem. Znam da sam pritom silno pogriješila, no znam i to da mi je ta pogreška promijenila život. Na sreću, nabolje.
Danas, godinama kasnije, vjerujem u izreku da se čuda ipak događaju. Nije bilo lako nakon svega doći k sebi i povratiti kontrolu nad svojim životom koji je gotovo dva desetljeća kontrolirao netko drugi, točnije, moj suprug. Darko se nakon tragedije brzo oporavio, no više nisam željela ni čuti za njega. Premda me nakon svega preklinjao da mu se vratim i pritom mi obećavao kule i gradove, bila sam dovoljno pametna da to ne učinim. Stara poslovica kaže da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i odlučila sam se toga držati.
Zahvaljujući snazi, ali i želji da nakon godina zlostavljanja napokon nešto promijenim u svom životu jer nitko ne zaslužuje život kakav sam ja imala, uspjela sam preživjeti i kaznenu prijavu za pokušaj ubojstva, proces suđenja, a napose i razvod braka od Darka koji sam sama zatražila. U svakom zlu postoji i nešto dobro, shvatila sam kada sam u cijelom tom košmaru povlačenja po sudovima uspjela upoznati dobre ljude koji su mi puno pomogli što savjetima, što dobrim djelima. Upravo uz njihovu pomoć uspjela sam pronaći svoj prvi posao u životu, a odmah potom i stan u koji sam nakon pravomoćne sudske odluke bez razmišljanja povela i svoju djecu. Sretna sam što mogu reći kako se moj san o velikoj i sretnoj obitelji napokon ostvario. Možda djeca i ja ne živimo u izobilju, no imamo ono najvažnije, mir, ljubav, povjerenje i slogu. Nakon godina ugnjetavanja i pakla, možemo li poželjeti išta više od toga?
[email protected]
