Tajanstveni zavodnik me izluđivao porukama na fejsu, 1. dio
14.04.2014.
Sanja Petričević
Pregleda: 10551
Ilustrativna fotografija
(FOTO: Menshealth)
- Daj mama, prestani cmizdriti! Prijatelji mi se smiju. Ne odlazim na Sjeverni pol, već na razredno putovanje. Neće me biti tek nekoliko dana – prigovorila je moja kći Nikolina grleći me na novouređenom požeškom autobusnom kolodvoru tog popodneva.
- Obećaj mi da ćeš biti dobra i paziti na sebe. I kao što sam ti već ranije rekla...
- Nemoj jesti samo sendviče, piti alkohol, a posebice sjedati u automobil nepoznatim osobama. Mislim da su i vrapci na grani to upamtili. Ne brini, javim ti se čim stignemo na Vir. Pozdravi Tomu i tatu. Sad stvarno moram u autobus, inače će otići bez mene – žurno je dodala ljubeći me u obraz.
- Bok, zlato! Jako ćeš mi nedostajati. I svakako nazovi...
- Čim stignem, znam – ponovo je dovršila umjesto mene zakolutavši očima. Bok mama! – naglasila je da bi već u narednom trenutku doslovce utrčala u autobus.
Premda sam osjećala kako mi se grlo stišće od tuge, žustro sam zatreptala nekoliko puta kako bih odagnala suze. Znala sam da se u najmanju ruku ponašam smiješno, no nisam si mogla pomoći. Ovo je bilo prvi put da svoju Nikolinu neću vidjeti čak nekoliko dana i već sad mi je očajno nedostajala.
Dok sam se vozila natrag kući, smišljala sam čime bih mogla utući ostatak dana. Ručak je već bio gotov, kuhinja i dnevna soba temeljito očišćene... Sin Tomislav je bio na nogometnom treningu, a moj suprug Dario trebao se vratiti s poslovnog puta tek prekosutra. Bilo mi je prijeko potrebno nešto što bi mi zaokupilo pozornost i skratilo vrijeme do njihova povratka. Već sam počela očajavati kad mi je palo na pamet da bih unatoč Nikolininom negodovanju kad god bih povirila u njezinu sobu ipak mogla napraviti malo reda u njoj.
- Mama, stalno nešto ribaš, čistiš... Ne znam samo kako ti se da? Zaboga miloga, izađi malo među ljude. Mogla bi ponekad otići s prijateljicama na kavu. U posljednje vrijeme si gora od vuka samotnjaka – odbrusila mi je jednom prilikom kad sam došla pobrisati prašinu u njezinoj sobi.
- Nina, znam da sada tako misliš, no jednog dana kad se udaš i budeš imala obitelj, shvatit ćeš koliko je urednost bitna. Osim toga, moram se nečim zabaviti dok ste odsutni – pomirljivo sam dodala.
- Da mama, ali ipak ne toliko da ti čišćenje postane smisao života. I druge žene imaju djecu pa ne hodaju neprekidno po stanu s krpom i metlom u rukama – ustrajala je i dalje, a ja sam morala priznati da je u pravu jer sam, istini za volju, u posljednje vrijeme i sama priželjkivala malo promjene u životu.
Zabavljena mislima o svom prilično učmalom životu kućanice, već sam prošla pored trgovine kad sam se prisjetila da bih trebala kupiti novu bocu sredstva za poliranje namještaja. Žustro sam pritisnula kočnicu i vratila se natrag. Nekoliko minuta kasnije s vrećicom punom raznih sredstava za čišćenje, napokon sam požurila kući.
Moram priznati da sam se prilično iznenadila kad sam u stanu zatekla svog dvanaestogodišnjeg sina Tomislava. Sjedio je za računalom i potpuno usredotočen na neku igricu mahnito tipkao po tastaturi. Mogla sam se kladiti da nije ni primijetio kada sam ušla.
- Bok, mislila sam da si na treningu. Što se dogodilo? – povikala sam pokušavajući nadglasati buku koja je dopirala s ekrana.
- Trener je imao manju nezgodu pa je trening prebačen za sutra. Nina je otišla? – pomalo nezainteresirano je upitao. – Hvala nebesima. Napokon ću moći u miru igrati svoje igrice – nastavio je prije nego li sam mu išta uspjela odgovoriti.
– Da...ali, meni će ipak nedostajati. Obećala je nazvati me još večeras, ali poznajući Ninu, iskreno, čisto sumnjam da će to učiniti - zamišljeno sam odgovorila odlažući vrećice.
- Mama, nemoj mi reći da se ponovno spremaš čistiti? – smrknuto je upitao.
- Zapravo...namjeravala sam temeljito izribati Nikolininu sobu. Sam Bog zna kada je ona to posljednji put učinila. Osim toga, ionako trenutno nemam pametnijeg posla – pojasnila sam sliježući ramenima.
- A zašto se za promjenu ne bi malo odmorila od svega? Evo, ne moraš čak ni kuhati zbog mene. Žrtvovat ću se narednih nekoliko dana i kako bih ti što više olakšao, živjeti na pizzi i sendvičima – nestašno je rekao, a tada se naglo dosjetio još nečega.
- Hej, a zašto i tebi ne bismo napokon otvorili Facebook profil? Pa da, kako se samo toga ranije nisam sjetio – udario se dlanom po čelu.
- Tomislave, molim te, što će mi to? Ne misliš valjda da ću poput tebe cijele dane provoditi za računalom igrajući igrice? To je apsurdno – odmahnula sam rukom.
- Ma poslušaj me! Facebook je društvena mreža. Prava stvar, kad ti kažem! – uzbuđeno je uzviknuo. – Upoznat ćeš hrpu novih prijatelja i više nikad ti neće biti dosadno. Osim toga, tako ćeš najlakše stupiti u kontakt s Ninom dok je na Viru, samo joj prvo moraš poslati zahtjev – pojasnio je.
- Dobro, kakav sad zahtjev? Stvarno te ne razumijem – smeteno sam odmahnula glavom, ali moram priznati da sam sada već bila debelo zainteresirana njegovim prijedlogom.
- Ne brini, odmah ću ti objasniti. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Za početak se najprije moraš registrirati na mreži, odnosno, napraviti profil i po mogućnosti staviti fotku. Tek onda možeš dodavati prijatelje. Pričekaj, sve ću ti pokazati...
Dva sata kasnije, na vlastito iznenađenje još uvijek sam sjedila za računalom i dopisivala se s Vlastom. Moja najbolja prijateljica iz srednje škole s kojom sam već odavno izgubila kontakt, a koju sam uz Tominu pomoć uspjela pronaći na mreži, sada je živjela u Trstu i imala četverogodišnje blizanke.
- Slavice, nemaš pojma koliko sam sretna što smo se ponovo našle. Obećaj mi da ćemo se odsad uvijek držati zajedno pa makar i na ovaj način i razgovarati o svemu baš kao što je to nekada bio slučaj - napisala mi je Vlasta.
- Naravno, draga moja, nemoj ni sumnjati u to. Moj sin je doista bio u pravu kada je rekao kako je Facebook izvrsna stvar – oduševljeno sam joj otpisala. Nakon toga nastavile smo pisati o svemu i svačemu. Najprije smo se prisjetile nekih događaja iz školskih dana no ubrzo je naš razgovor krenuo puno intimnijim vodama. Vlasta mi je povjerila kako joj prethodna godina baš i nije bila najsretnija u životu jer se upravo lani nakon punih osam godina braka odlučila razvesti od supruga, trgovačkog putnika.
- Šališ se. Možeš li vjerovati da je i moj Dario trgovački putnik? Radi za jednu farmaceutsku tvrtku i u globalu, više je na putu nego doma. Imamo vlastiti stan i dvoje predivne djece, a ni novca nam, hvala Bogu, ne nedostaje. Unatoč tome, moj život je prilično monoton. Voljela bih uvesti neke promjene, aktivirati se na neki način, čisto da se iznova osjetim živom. Često se osjećam tako usamljeno, ako me razumiješ – žustro sam joj otpisala.
- Bojim se da je u tome bio i naš najveći problem koji nas je na koncu stajao braka. Iskreno, moj Luigi je toliko često izbivao iz kuće da sam ga viđala tek nekoliko puta mjesečno. Kad bolje promislim, naš odnos se nije ni mogao nazvati brakom. Dok bi došao s jednog, već bi brže morao trčati na neko drugo mjesto. Život mu se pretvorio u stalnu utrku za novcem, ali, kako se ubrzo pokazalo i suknjama. Naprosto to više nisam mogla podnijeti i jednog dana sam mu jednostavno predložila razvod. Sada je sve to iza mene. Danas sam ponovo slobodna žena, uživam sa svojom djecom i ne uskraćujem si baš ništa. I ti bi nešto slično trebala učiniti za sebe, draga moja. Naravno, pritom nužno ne mislim da bi se trebala razvesti – stajalo je u njezinoj sljedećoj poruci.
Htjela - ne htjela, moram priznati kako je naša prepiska iz trena u tren postajala sve zanimljivijom. Pospremanje Nikolinine sobe odjednom mi više nije bilo ni na kraj pameti. Još kad sam na ekranu primila obavijest da je i moja kći prihvatila zahtjev za prijateljstvom koji sam joj poslala, zadovoljno sam protrljala već pomalo ukočene prste od tipkanja. Baš sam se spremala otpisati Vlasti kad mi je stigla i poruka od moje kćeri.
- Mama, što to moje oči vide? Ti na fejsu? Ne mogu vjerovati. To je sigurno Tomino maslo, zar ne? Ali neka, drago mi je zbog tebe. Željela sam ti samo javiti da smo sretno stigli u hotel. Nisam nimalo umorna, stoga se odmah idem malo osvježiti u moru. PS Molim te da preneseš Bruni da je plaža udaljena samo nekoliko metara od hotela u kojem smo upravo odsjeli. Nadam se da će se požderati od zavisti – dopisala je u svom stilu. Nakon što sam joj odgovorila porukom jer više nije bila na mreži udijelivši joj pritom još nekoliko savjeta o pristojnom ponašanju, ponovno sam se vratila dopisivanju s Vlastom.
- Hej, mama, pa ti si još uvijek za računalom?! Gladan sam, što imamo za večeru? – u stvarnost me puno kasnije vratio tek Tomin glas. Trznuvši se, shvatila sam da se vani već gotovo smračilo. Premda nisam učinila ništa loše, lice mi se zažarilo od nelagode. Bilo je ovo prvi put da mi je nešto odvuklo pažnju od obaveza prema obitelji i osjećala sam se poput lopova uhvaćenog na djelu.
- A što je s tvojim obećanjem kako ćeš narednih dana živjeti na pizzi i sendvičima? – pokušala sam spasiti situaciju dok sam Vlasti žurno tipkala poruku kako sad moram ići, ali da ćemo već sutra nastaviti razgovor.
Sljedećeg jutra, čim sam sina otpravila u školu, skuhala sam kavu i sa šalicom u ruci nestrpljivo uključila računalo. Odjednom više nisam mogla dočekati da vidim imam li kakvu novu poruku. Kad sam se napokon ulogirala, nije me dočekala niti jedna poruka, ali zato sam primila čak nekoliko novih zahtjeva za prijateljstvo. U jednoj osobi sam unatoč novom prezimenu prepoznala daljnju rođakinju koja je odmah nakon vjenčanja na kojem sam bila glavna djeveruša odselila u Kanadu. Istog trenutka srce mi je poskočilo od uzbuđenja. Moj Bože, zar je ovo stvarno Mirela? Ne mogu vjerovati koliko se promijenila. Ipak, nema sumnje da je to ona, razmišljala sam pregledavajući fotografije. A tada mi se pogled ponovno vratio na preostale zahtjeve koje sam tek trebala potvrditi. Gotovo sam se glasno nasmijala kad sam shvatila da se među mojim novim potencijalnim prijateljima nalazi čak i gospođa Nela, teško pokretna umirovljenica s trećeg kata kojoj su Nina i Tomo često znali učiniti kakvu sitniju uslugu u gradu. Sljedeći na redu bio je neki David iz Graza. Dok sam s velikim zanimanjem promatrala fotografiju s koje su mi se smiješila dva tamna, vesela oka, osjetila sam čudan nemir u sebi. Bože, kako je samo privlačan, pomislila sam zažarenih obraza. Nekoliko trenutaka sam dvojila oko toga što bih trebala učiniti, ali baš kao što je to kod mene uvijek bio slučaj, na koncu je ipak prevladalo srce. Potpuno nesvjesna opasnosti kojoj se kao udana žena izlažem, bez razmišljanja sam odobrila njegov zahtjev i tek potom se bacila u provjeru.
Prema informacijama na njegovom zidu, ubrzo sam doznala da je David diplomirani inženjer građevinarstva te da živi i radi u Grazu. Kakav komad! Da ne znam čime se bavi, pomislila bih da je glumac, sjećam se da sam pomislila stigavši do fotografije na kojoj je dotični pozirao u pripijenoj košulji i trapericama te tamnim sunčanim naočalama. Njegov datum i godina rođenja pokazivali su da je godinu dana stariji od mene.
Posegnuvši za šalicom kave pored sebe, shvatila sam da se već odavno ohladila. Nina ponovo nije bila na mreži, Vlasta također i baš sam se spremala za odjavu kad se dogodilo nešto čemu se nisam mogla nadati ni u snu.
- Bok, ljepotice! Samo sam ti želio zahvaliti na prijateljstvu. Imaš li vremena i volje, volio bih te bolje upoznati – iz donjeg desnog ugla pred mene je iskočio kvadratić sa Davidovom porukom. Dok sam pokušavala smisliti neki pametan odgovor, ruke su mi podrhtavale od uzbuđenja.
- Bok. Ne trebaš mi zahvaljivati. Sretna sam što imam prijatelja poput tebe – uhvatila sam se kako mu otpisujem.
- Lijepo. Već vidim da će biti zabavno razgovarati s tobom. Jesi li udana, zlato? – zanimalo ga je.
Moram priznati da mi je trebalo nekoliko trenutaka da razmislim što da mu odgovorim. S jedne strane željela sam biti iskrena i priznati mu da imam muža i obitelj, no, s druge, brinula sam se da bi mu to kao slobodnom muškarcu kakvim se predstavio ipak moglo predstavljati problem. U svakom slučaju, nipošto nisam željela da David iz bilo kojeg razloga prekine naše prijateljstvo. Napokon sam se odlučila poslužiti sitnim lukavstvom.
- Udana sam, ali suprug i ja manje-više živimo odvojeno – napokon sam mu odgovorila.
Sat vremena kasnije još uvijek sam sjedila za kompjutorom i zažarenih obraza otpisivala Davidu. Bila sam toliko oduševljena njegovom ležernošću i razumijevanjem da nisam ni opazila kada je naš razgovor krenuo intimnijim vodama. Unatoč tome nisam osjećala ni najmanju nelagodu. Dapače. U razgovoru s njim osjećala sam takvu prisnost i povjerenje kao da ga već godinama poznajem. Otvorila sam mu dušu i povjerila koliko sam usamljena u posljednje vrijeme. Prilično me iznenadilo kad mi je priznao da se nakon nedavnog prekida veze s djevojkom koju je jako volio ni on ne osjeća puno bolje.
- Drago mi je što sam te pronašao, Slavice i što možemo ovako iskreno razgovarati o svemu. Prelijepa si žena i, što je najvažnije, dobra duša. Uživao sam u našem razgovoru. Obećaj mi da ćeš sutra u isto vrijeme ponovno biti na chatu – preklinjao je.
- Nemaš brige. Čujemo se sutra – obećala sam.
Gotovo sam pala u nesvijest od sreće kad je ispred mene na ekranu poskočilo malo, crveno srce koje mi je poslao umjesto pozdrava. Nakon kraćeg premišljanja, s osmijehom od uha do uha učinila sam isto i ja njemu i napokon isključila računalo upravo u trenutku kada je Tomo sa školskim ruksakom na leđima nahrupio u dnevnu sobu.
- Hej, mama, pogodi što sam danas dobio iz kontrolnog iz matematike? – upitao je smiješeći se od uha do uha.
- Hm, da pogodim... - pravila sam se da razmišljam. – Peticu?
- Ne, trojku, ali budući da matematiku mrzim iz dna duše, meni ti to dođe gotovo na isto – pojasnio je na što sam se morala nasmijati. Upravo u tom trenutku zazvonio je telefon.
- Hej, Slavice, što ima? Kako su djeca? Nadam se da je sve u redu kod vas – započeo je moj suprug s druge strane čim sam se javila.
- Oh, bok Dario, ti si. Sve je kako treba. Evo, Tomo se upravo vratio iz škole, Nina je sretno stigla na Vir, a ni ja se ne mogu požaliti – nelagodno sam promrmljala. Činjenica da sam još maločas beskrajno uživala u chatanju s drugim muškarcem odjednom me ispunila krivnjom. – Što ima kod tebe? – brzo sam nastavila kako ne bi opazio moju rastrešenost.
- Pa, osim toga da još večeras dolazim kući, ništa posebno – rekao je sa svečanim prizvukom u glasu. Premda sam još do jučer doslovce živjela za Darijeve povratke s poslovnih putovanja, odjednom me ispunilo golemo razočaranje. Oh, kako ću sutra razgovarati sa Davidom? Tko zna kako bi moj suprug reagirao kada bi znao da se dopisujem s drugim muškarcem? – proletjelo mi je glavom.
- Što? Nisi sretna što ćeš me vidjeti? Vidiš, ja jesam – pomalo uvrijeđeno je nastavio nakon što mu ništa nisam odgovorila.
- Naravno da sam sretna, što ti je, samo... Malo sam umorna. Cijelo dopodne sam provela u čišćenju – slagala sam prvo što mi je palo na pamet.
- A zašto se onda popodne ne bi malo odmorila pa navečer možemo izaći negdje na večeru. Što kažeš? Ionako mi neprekidno prigovaraš da te nikada nikamo ne izvodim – dodao je.
- U redu – nevoljko sam pristala. – Kad ponovo ideš na put? – izletjelo mi je i prije nego što sam stigla promisliti o tome.
- Htio sam da to bude iznenađenje, ali dobro... Uspio sam nagovoriti šefa na kraći dopust. Mislio sam da ti, ja i Tomo ovog vikenda malo otputujemo do tvojih u Vinkovce. Što kažeš? – vedro je upitao.
- Izvrsno – uspjela sam procijediti. – Dakle, do večeras – promumljala sam prekinuvši vezu.
Dok sam nešto kasnije bezvoljno pripremala večeru, misli su mi i dalje bile uz Davida. Iznova sam prevrtjela u glavi naš današnji razgovor. Još nikada nisam upoznala nekoga poput njega. Ne samo da je sudeći prema fotografijama bio lijep poput filmskog glumca, već me očarao i svojom inteligencijom i toplinom. Za cijelog vremena dopisivanja nazivao me zlatom i ljepoticom. Više se nisam mogla ni prisjetiti kad me je Dario tako nazvao posljednji put. Premda mi se to i samoj činilo smiješnim, znala sam da bih se, ne budem li oprezna, vrlo lako mogla zaljubiti u naočitog Davida.
Nastavak pročitajte ovdje.
