Za nevjernog supruga smislila sam paklenu odmazdu, 1. dio

Ilustrativna fotografija
(FOTO: Shutterstock)

04.04.2014. | Sanja Petričević
Pregleda: 13277

U ovih sedam godina, koliko dugo sam bila u braku s Goranom, ovo je bio prvi put da sam posumnjala kako me vara. Premda nam u posljednje vrijeme u braku baš i nisu cvjetale ruže, oduvijek sam vjerovala da moj suprug naprosto nije tip koji bi bio u stanju počiniti preljub. Ali njegova sve češća izbivanja iz kuće popraćena raznim izgovorima u meni su u posljednje vrijeme počela buditi sumnju. Možda nisam bila toliko iskusna da bih odmah prepoznala prve simptome nevjere, ali definitivno ni toliko naivna da bih zanemarila svoj predosjećaj da Goran ima drugu.

Tog jutra, dok je Goran prije posla u kuhinji ispijao kavu, krenula sam u spavaću sobu kako bih mu donijela sako. Uzevši ga u ruke zapuhnuo me sladunjav miris ženskog parfema. Osjećala sam se kao da me pogodio grom. Ne, to ne može biti istina. Goran jednostavno nije takav. Nikada me ne bi prevario, šokirano sam ponavljala u sebi. U sekundi su me zapljusnuli bijes, bol i ljubomora. Ako išta na ovome svijetu nisam podnosila, tada su to bile laži, pa makar one bile i bezazlene ili izrečene u najboljoj namjeri. A Goran mi je više no očito bezočno lagao.

Očiju zaslijepljenim suzama ljutito sam zalupila vratima ormara. Misli li da je pametniji od mene, grdno se vara, pomislila sam posegnuvši rukom u džep sakoa ni sama ne znajući što točno tražim.


Kada sam ondje napipala jedino zgužvanu papirnatu maramicu, na trenutak sam pomislila kako sam možda zaslijepljena ljubomorom koja mi nikada nije bila slična ipak sve umislila. Izvukla sam je kako bih u nedostatku čistog rupčića njome obrisala svoje suzama umrljano lice i ponovno ostala šokirana. Maramica je bila potpuno uprljana ženskim ružem. Više nije bilo nikakve sumnje da moj Goran, kako sam ga uvijek običavala zvati doista ima ljubavnicu. Ili čak više njih, pomislila sam stresavši se od gnušanja. Kako bih se suzdržala da glasno ne zaplačem, snažno sam se ugrizla za donju usnu.


- Lidija, dušo, možeš li, molim te, malo požuriti? Bojim se da ionako već kasnim na posao! – nije prošlo dugo, a Goran se proderao iz kuhinje.

Ne mogu mu ovakva pred oči. Ne smije vidjeti moje suze. Taj gad nipošto ne smije znati koliko me povrijedio. Da ga barem ne volim toliko. Bože, moram razmisliti, uzaludno sam se pokušavala pribrati dok mi je srce od šoka i nevjerice i dalje udaralo kao ludo.

- Dušo, pa ti plačeš. Što se dogodilo? – tobože zabrinuto me upitao kad sam se vratila u kuhinju.
- Ništa, samo... U ormaru sam pronašla mamine stare fotografije pa... - samu sebe sam uhvatila kako mu odgovaram.
- Draga, ali prošlo je već četiri godine otkako Dunja više nije sa nama. Vjerujem kako nikome ne može biti lako pomiriti se s gubitkom majke, ali život ide dalje. Uostalom, i Dunja bi zacijelo željela da si sretna i da napokon prestaneš tugovati – pomilovao me po obrazu dok mu se u očima jasno nazirala odsutnost. Nitko mi nije morao reći kako Goran samo pokušava biti ljubazan dok su mu srce i misli čak i u ovom trenutku u potpunosti usredotočene na drugu ženu.
- Sad jurim. Ne moraš me čekati s ručkom. Budući da nam dolaze poslovni parteri iz Budimpešte, uvjeren sam da ću cijelog dana imati pune ruke posla – rekao je navlačeći sako te dograbio aktovku.

Kada je nekoliko sekundi kasnije napokon napustio kuću, osjetila sam kako mi se u očima ponovno nakupljaju suze. Nema sumnje. Doista me vara. Koliko mu se samo žuri vidjeti tu gusku, tko god da ona jest, tronuto sam razmišljala pokušavajući se usredotočiti na sjeckanje povrća za juhu što se, budući da su mi se ruke užasno tresle, već ubrzo pokazalo nemogućom misijom.

Kako bih se barem malo smirila, odlučila sam izaći na svjež zrak. Šetnja će mi pomoći da malo razbistrim misli, razmišljala sam zaključavajući vrata. Ipak, ubrzo se pokazalo kako čak ni šetnja gradom nije bila najsretnija opcija za stanje u kojem sam se nalazila. Koračajući poznatim ulicama svoje i Goranove mladosti, kojima smo bezbroj puta prošli zagrljeni, u očima su me ponovno zapekle suze. Još kad mi se pogled zamućen suzama zaustavio na skromnoj zalogajnici u kojoj me za vrijeme jednog obroka Goran zaručio, osjetila sam strahovitu bol u srcu. Prisjetivši se naših nimalo lakih zajedničkih početaka, kada je moj suprug naporno radio kao radnik na gradilištu kako bi si zarađenim novcem platio studij, a ja radila sve i svašta kako bih nas prehranila, pomislila sam kako je to unatoč svemu bilo najsretnije razdoblje našeg života. Danas, zahvaljujući zajedničkom trudu i kompromisima, Goran je uvaženi diplomirani inženjer građevine, a ja službenica u banci. Živjeli smo u vlastitom prostranom stanu, imali dva automobila te nešto skromniju, ali zato veoma lijepu vikendicu na Krku. Imali smo sve, a sada više nemamo ništa. Goran me očito više ne voli. Bit će najbolje da se razvedemo, slomljeno sam pomislila.

Baš sam se okrenula kako bih se vratila kući, kad sam osjetila tup udarac od kojeg sam zateturala.
- Zaboga, kamo gledate?! Sva sreća da nisam brzo vozio – uzrujano je povikao muškarac na biciklu tik ispred mene.
- Zašto ne pazite? Mogao sam vas ozlijediti! – nastavio je vikati dok sam se lica umrljanog suzama zbunjeno okretala oko sebe. Poželjela sam se ispričati i jednostavno krenuti dalje. Umjesto toga, na vlastito zaprepaštenje, zatulila sam poput ljute godine.
- Oprostite gospođo. Žao mi je ako sam vas uplašio. Sigurno ste dobro? – upitao je nešto blaže. Dok su mi tijelo potresali jecaji, jedino što sam uspjela bilo je kimnuti glavom.
- Možda će ipak biti najbolje da vas odvedem liječniku – zabrinuto je nastavio dok sam se uzaludno pokušavala pribrati.
- Nema potrebe, dobro sam, doista. Oprostite i...doviđenja – nekako sam uspjela promucati.
- Samo trenutak...Lidija, nemoj mi reći da si to ti? – zaprepašteno je upitao muškarac kad sam zakoračila pokraj njega kako bih krenula dalje.
- To sam ja, Alen. Alen Mlinarić. Srednja ekonomska, zar ne? Dvije godine smo išli u isti razred, a onda sam otišao dalje. Nemoj reći da me se ne sjećaš? – nastavio je kad sam se zbunjeno zagledala u njega.

Što sam dulje promatrala muževno tamnoputo lice tog čovjeka, zaprepašteno sam počela shvaćati kako ga uistinu poznajem.
- Alene, pa to si doista ti. Ne mogu vjerovati koliko si se promijenio – promucala sam potpuno osupnuta njegovom privlačnošću koje sam iz trena u tren i nehotice sve više postajala svjesna.
- Shvatit ću to kao kompliment. Usput, isto vrijedi i za tebe. Obaraš s nogu, kao i uvijek – koketno se nasmijao. - Gotovo da se i nisi promijenila osim... Što si učinila s kosom? Mislim sa svojim kovrčama. Napokon ti smijem priznati da sam oduvijek bio lud za njima – nastavio je, a na usnama mu je zatitrao vragolast osmijeh. Bilo je to dovoljno da se napokon opustim i pristanem na kavu koju je ubrzo predložio.

Sat kasnije još uvijek smo sjedili u obližnjem kafiću i žustro razgovarali. Ne samo da sam se u potpunosti uspjela opustiti, već sam se u jednom trenutku uhvatila kako se neobuzdano smijem jednoj od Alenovih šala baš kao da nemam nikakvih briga na svijetu. Prisjetivši se razloga koji je zapravo i doveo do toga da danas susretnem Alena iznova me zapljusnuo val gorčine.

- Dakle, tko bi rekao da će razredni klaun Alen jednog dana dogurati do mjesta policijskog inspektora – primijetila sam.
- Ha, valjda sam imao sreće. Nego, ja stalno pričam o sebi. Što kažeš da malo prijeđemo na tebe? – rekao je i mangupski izvio obrvu. I ponovno sam, htjela-ne htjela, morala primijetiti koliko je bio privlačan. Tome u prilog pokazivalo je i nekoliko gošća za obližnjim stolom koje su mog sugovornika doslovce proždirale pogledom.

- Nema se tu što puno za reći. Suprug, posao i to bi otprilike bilo to – pomalo ogorčeno sam se nasmijala.
- Siguran sam da postoji još nešto, u protivnom ne bi bila ovako tužna. Oprosti, profesionalna deformacija. Možda se nemam prava petljati u tvoj život, ali volio bih ti pomoći da se bolje osjećaš. Za dobra stara vremena – nježno se osmjehnuo primivši me za ruku na što sam osjetila kako mi lice oblijeva rumenilo. Kako sam mogla i pomisliti da bi osobi Alenovog profila mogla sakriti svoje emocije kad je čitanje tuđih misli i osjećaja zapravo uža specijalnost svakog policijskog službenika.
- Gle, oprosti ako sam pretjerao. Ne moraš mi ništa reći ako ne želiš. Malo tko da danas nema nekih problema. Ipak, mišljenja sam da niti jedan od njih nije nerješiv. Sad kad smo se ponovno našli, nipošto ne bih želio da budeš nesretna – dodao je opazivši moje kolebanje. – Sad moram ići. Čeka me još puno posla. Nemaš pojma koliko mi je bilo drago susresti te. Ako ikada poželiš razgovarati ili samo popiti kavu sa starim prijateljem u pola dana ili u pola noći, ne zaboravi, tu sam za tebe – rekao je pružajući mi podsjetnicu. Nisam mu stigla niti zahvaliti, a on je već izjurio iz kafića ostavljajući me da još dugo gledam za njegovom privlačnom prilikom.

Vrativši se doma, s olakšanjem sam shvatila kako se Goran još uvijek nije vratio s posla. Baš sam se spremala očistiti kupaonicu, kad je zazvonio telefon.
- Dobar dan, oprostite mi na smetnji, no trebala bih Gorana. Pokušavam ga dobiti na mobitel, no ne javlja se – prilično sam se iznenadila začuvši s druge strane milozvučan, mlađi ženski glas.
- Na poslu je. Mogu li vam ja kako pomoći? – upitala sam ništa ne sluteći.
- Oh, oprostite, nisam se ni predstavila, moje ime je Stela. A vi ste zacijelo spremačica Lidija. Moj zaručnik vas je spomenuo jednom prilikom. Rekao je da ste vrlo marljivi i radišni. Naime, riječ je o tome da smo Gogo i ja danas trebali otputovati na vikend u Austriju. Rezervirala sam nam sobu u hotelu, a sad ga nikako ne mogu dobiti. Doista ne znam što da učinim – dramatično je uzdahnula s druge strane. Tvoj zaručnik?! I kakav sad prokleti Gogo? - ljutito sam pomislila jedva susprežući bijes.

Premda bih toj besramnici najradije sasula u lice sve što je ide, posljednjim snagama sam se uspjela suzdržati.
- Oh, tako dakle – ni sama ne znam zašto sam odlučila prihvatiti ulogu koju mi je namijenio vlastiti suprug. – Žao mi je, no bojim se da u tom slučaju baš i nemam dobre vijesti za vas. Gogo je jutros morao hitno otputovati u Budimpeštu. Spomenuo je da će ondje biti jako zaposlen i da ne želi da ga itko uznemirava. Zacijelo je upravo zbog toga i isključio mobitel – odlučila sam prihvatiti igru.
- Sva sreća da ste mi to rekli. Znate, inozemni pozivi nisu baš jeftina stvar. Ne preostaje mi ništa drugo, već pričekati njegov povratak, zar ne? – promuklo se nasmijala dok je u meni sve kipjelo od bijesa. Ne samo da je Goranov navodni odlazak očito nije previše uznemirio, već je kukala i nad potencijalnim telefonskim računom. Toliko o njezinoj ljubavi zbog koje je moj suprug odbacio sve što smo godinama stvarali, ogorčeno sam pomislila.

Baš sam prekinula vezu kad su se otvorila ulazna vrata, a na njima pojavio Goran.
- Bok, ljubavi, što ima? – standardno je upitao. Premda mi je bilo mučno od tolikog licemjerja, dok ne smislim neko rješenje odlučila sam igrati po njegovim pravilima.
- Osim što sam izašla u kratku šetnju, ništa posebno – uputila sam mu grimasu koja je trebala nalikovati osmijehu.
- I, jesi li susrela koga zanimljivog? – upitao je na što sam protrnula od iznenađenja. Zar je moguće da me danas vidio s Alenom? Možda bih mu ipak trebala reći – kolebala sam se nekoliko trenutaka. Ali zašto bih? Za razliku od njegove mlađahne Stele, meni je Alen doista tek stari školski prijatelj.
- Da barem. Ovo je najdosadniji grad koji poznajem – začula sam se kako mu odgovaram.
- Hmmm da – odsutno je odgovorio odlažući aktovku. – Idem se istuširati i malo prileći. Usput, možeš li malo pripaziti na telefon? Pokvario mi se mobitel pa sam ga na povratku s posla odnio na popravak. Rekli su da će mi se javiti čim riješe problem – rekao je i kada sam potvrdno kimnula glavom, očito bez imalo grižnje savjesti ležerno odšetao u kupaonicu.

Narednog jutra, shvativši kako Goran nakon uobičajene šalice kave očito nema namjeru otići na posao, prilično sam se iznenadila. Dok sam petljala oko štednjaka, krajičkom oka sam uspjela uhvatiti kako unatoč tome svako malo nervozno pogledava na sat.
- Danas ne moraš na posao? – upitala sam tek toliko da prekinem nelagodnu tišinu koja je cijelog jutra lebdjela nad nama.
- Ovisi, kako se uzme. Danas putujem, poslom, razumije se – dodao je na što sam osjetila kako mi tlo izmiče pod nogama. Dakle, Stelica je unatoč pokvarenom mobitelu ipak uspjela doći do njega, ogorčeno sam pomislila.
- Možeš li mi, molim te, spakirati nešto stvari? Mislim da se u Grazu ne bih trebao zadržati dulje od dan dva – njegove sljedeće riječi ugasile su u meni i posljednju nadu. Dakle, istina je. Odlazi se provoditi sa svojom ljubavnicom, a meni prodaje maglu o poslovnom putovanju. Uživaj dok još možeš, dragi moj! Ne zvala se ja Lidija ako tvojim lažima ne stanem na kraj - iznenada, u meni se i nehotice probudio crv osvete.
- Naravno, dragi – odgovorila sam što sam mirnije mogla.

Nastavak pročitajte ovdje
.



Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI