Napastovanje na poslu: Nasrtljivi šef mi nije dao mira
18.02.2014.
Sanja Petričević
Pregleda: 13278
Ilustrativna fotografija
(FOTO: Wikimedia Commons)
Da mi je itko ikada rekao kako ću s nepunih 25 godina u rodnom gradu, među svojim ljudima, osjećati ovakav sram, ogorčenje pa i tugu, rekla bih mu da je poludio. Što se to događa? Jesu li svi poludjeli? – razmišljala sam koračajući glavnim gradskim trgom.
- I, što sada, kada sam ponovo nezaposlena, a ni Darko ne radi? Kako ćemo uopće preživjeti samo s naknadama za nezaposlene? Možda sam ipak trebala nastaviti šutjeti i trpjeti. Posebice danas kada je tako teško pronaći bilo kakav posao – tronuto sam razmišljala. Ipak, već u narednom trenutku, prisjetivši se onoga što sam proživjela u posljednjih sedam mjeseci refleksno sam se stresla od gađenja. Bilo je to dovoljno da shvatim kako sam unatoč svemu donijela dosad možda i najispravniju odluku u životu. Jer nitko ne zaslužuje da ga se zlostavlja i ucjenjuje. Posebice ne onime što je krvavo i pošteno zaradio.
Zovem se Ana. Rođena sam Požežanka i ispričat ću vam svoju priču...
Tog jutra nakon Darkovog odlaska na posao upravo sam ispijala kavu kad mi je zazvonio mobitel.
- Bok stara, što ima? Nadam se da te nisam probudila? – odmah sam prepoznala glas svoje prijateljice Mare. - Ako i jesam, nadam se da mi nećeš zamjeriti jer... imam izvrsnu vijest – uzbuđeno je dovršila.
- Daaa? – sada već debelo zaintrigirana poticala sam ju da nastavi.
- Riječ je o tome da sam ti pronašla posao. Naime, jučer sam slučajno prolazila pored jedne trgovine i na njoj vidjela istaknut natpis da traže radnicu. Odmah sam se sjetila tebe. Znam da već dugo tražiš posao, a i Leon je već dovoljno velik za baka servis pa sam bila toliko slobodna ući i raspitati se. Šef se pokazao kao iznimno ljubazan i susretljiv gospodin. Čim sam mu ispričala za tebe, odmah je pristao da još danas dođeš na razgovor. Moraš biti tamo danas u 14:00 – u dahu je izgovorila.
- Oh, Maro. Pa to su sjajne vijesti. Doista ne znam kako da ti zahvalim – uzbuđeno sam promucala.
- Kava nakon razgovora bit će sasvim u redu. Ne brini, uvjerena sam da ćeš dobiti taj posao. Uostalom, tako odgovorna, marljiva i komunikativna, stvorena si za prodavačicu – nasmijala se.
- OK, povjerovat ću ti na riječ – ushićeno sam odgovorila.
- I, da, umalo da ne zaboravim. Obrati pozornost da na razgovor dođeš maksimalno uređena. Znaš, ne kaže se uzalud kako je prvi dojam uvijek najvažniji. Poznanica mi je ispričala kako se nedavno čak i na Zavodu za zapošljavanje održalo poprilično zanimljivo predavanje o kulturi poslovnog odijevanja. Sve mora biti tip-top ili ništa od posla – sugerirala mi je prije nego što je prekinula vezu.
I poslušala sam je. Tog popodneva dok sam u najnovijem sivom kostimiću, za koji sam prije samo sat vremena u obližnjem butiku izdvojila gotovo polovicu Darkove plaće, stajala pred zrcalom. Gotovo da nisam mogla povjerovati koliko dobro mogu izgledati kad se malo potrudim. Baš sam obuvala cipele kad su se otvorila vrata, a na njima pojavio moj suprug Darko.
- Bok! Zar je ovo moja ženica? Izlazimo nekamo? – upitao je ljubeći me u obraz.
- Htjela sam da bude iznenađenje, ali dobro. Čini se da mi je Mara pronašla posao u trgovini. Idem na razgovor. Leona sam odvela k mami. Na tebi je samo da mi držiš palčeve! – uzbuđeno sam mu rekla i dograbivši torbu izjurila na hodnik.
Sat vremena kasnije sjedila sam u ukusno uređenom šefovom uredu i sada već prilično sigurna u pozitivan ishod svog dolaska puno opuštenije s njim dogovarala posljednje detalje. Čovjek je imao svoje uvjete i to je bilo potpuno u redu. Sudeći po godinama, mogao mi je biti otac i to je bilo ono što mi je na neki način ulijevalo povjerenje. Ipak, opazivši kako prilikom razgovora pogledom neprekidno vrluda po mome tijelu, iz trena u tren postajalo mi je sve nelagodnije.
- Pravilo je da svaka od zaposlenica nekoliko dana prolazi obuku. Budući da nemate radnog iskustva, jasno vam je da je takvo što neophodno. Budući da ste mi jako simpatični, Ana, osobno ću se pobrinuti da u što kraćem roku budete potpuno spremni na ono što se ovdje od vas očekuje. Što se mene tiče, već sutra ujutro možete započeti s poslom – naglasio je ustajući iz naslonjača i pružio mi ruku na pozdrav koju sam ljubazno prihvatila.
- U redu. Hvala vam na danoj prilici. Obećavam kako vas neću razočarati – sretno sam odgovorila.
- Nemate pojma koliko mi je drago što će ženska poput vas raditi za mene. Istina, sve moje cure su poprilično mlade i zgodne jer u današnje vrijeme tako jednostavno mora biti. Tko bi normalan i poželio od neke stare krezube žene kupiti na primjer kruh ili mlijeko? Nitko, zar ne? – moram priznati kako me uistinu šokirao svojim monologom. - Ali zato ste vi uistinu pravi dragulj. Ljepotica. Iz vaše ruke bi svakome i sirće bilo slatko – potpuno neprimjereno mu je izletjelo. Učinilo mi se kako je pritom moju ruku zadržao za nijansu dulje nego što je to bilo potrebno, no bila sam previše uzbuđena zbog svega tako da sam odlučila tome ne pridavati poseban značaj.
- I, kako je prošao razgovor? – zaskočio me Darko čim sam se nakon podulje kave s Marom napokon vratila u stan.
- Možeš mi čestitati. Dobila sam posao! – uzbuđeno sam vrisnula. – Usput, sve sam organizirala. Leona će od sutra čuvati mama. Sve se predivno posložilo, zar ne? – požurila sam dodati na što me Darko sa širokim osmijehom na licu oduševljeno privukao u naručje.
Već par dana kasnije uspješno sam pohvatala sve konce poslovanja u prodaji. Šef, gospodin Mario pritom nimalo nije skrivao svoje oduševljenje. Čak štoviše, koristio je svaku priliku da me pohvali što je, opazila sam, sve češće izazivalo podsmjeh ostalih prodavačica u smjeni. Većina njih bila mi je simpatična tako da im nisam imala srca to zamjeriti.
- Ma ti si naprosto savršena. Da su barem sve ove guskice poput tebe. Neke već godinama uzdržavaju obitelj plaćom koju im dajem, a lijene su i nezahvalne dozlaboga – povjerio mi je jednom prilikom baš kao da ostale cure tu istu plaću nisu mukotrpno zaradile. Nisam znala što bih mu odgovorila pa sam samo slegnula ramenima. Istovremeno, njegove sve češće pohvale kao i slučajni dodiri sve više su mi počinjali ići na živce. Ne samo da se šef tih dana doslovno zalijepio za mene i da mi je njegova malenkost neprekidno bila za petama, već je nekako postajao i sve nametljiviji. Ipak, željela sam se nadati kako je sve to dio kvalitetne obuke i da će sve to čim postanem samostalnija u poslu sigurno prestati.
Prošao je jedan mjesec, zaradila sam svoju prvu plaću, a potom i drugi, ali nametljivog šefa se niti uz najbolju volju nisam uspijevala riješiti. Njegovu nasrtljivost opazile su i ostale radnice i sada su mi se već otvoreno smijale u lice. Budući da Darka nisam željela zamarati svojim problemima na poslu, a jednako tako ni zamjeriti se šefu i time riskirati otkaz, odlučila sam popričati s jednom od kolegica i zamoliti je za savjet.
- Blanka, ne misliš li da se šef čudno ponaša? Mislim, jasno mi je da uvijek želi biti u tijeku. Na koncu, ima i pravo na to. Ovo je njegova trgovina, jasno mi je, ali zaboga, taj čovjek me doslovce ne ispušta iz vida. Stalno mi je za petama. Uz to, kao slučajno, neprekidno me dodiruje. Smeta me to – požalila sam joj se već sljedećeg jutra dok smo se u improviziranoj garderobi pripremale za nove radne pobjede.
- Draga moja, jedino što ti mogu reći je to da nisi ni prva ni posljednja – rekla je, a potom naglo zašutjela.
- Ne razumijem. Što bi to trebalo značiti? – upitala sam.
- Ma, zaboravi. Bit će najbolje da se što prije prihvatimo posla – nelagodno je promrmljala okrenuvši se.
- Blanka, pričekaj, molim te – sada sam već preklinjala. – Ti si mi jedina nada. Što bi sve ovo trebalo značiti? – upitala sam ništa ne sluteći.
- Dobro, ako baš želiš, reći ću ti pa što bude. Znaš, sve smo ti mi uglavnom prošle njegovu „školu“, ali jezik za zube. Ne mogu riskirati da zbog svoje jezičine dobijem otkaz sad, kad mi je posao najpotrebniji. Mario je jednostavno takav. Pomno odabire svoje radnice i pritom smatra kako polaže apsolutno pravo na svaku od nas. Obično mu to brzo dosadi, no čini se kako s tobom to nikako nije slučaj. Vidim da ne odustaje i doista ne znam što bih ti savjetovala. Znam da ti je kao i svima nama potreban ovaj posao, stoga ti je možda ipak najpametnije da se pomiriš sa sudbinom – prošaptala je izjurivši iz garderobe.
- E, pa, na krivu se namjerio – pomislila sam navlačeći kutu.
Nešto kasnije baš sam popunjavala policu s tjesteninom, kada sam iza leđa začula sladunjav Mariov glas od kojeg me prošla jeza.
- Lutko, dolje u skladištu je još puna kutija tjestenine. Trebalo bi je raspakirati pa ako...
- Ali šefe, ne vidite li da su sve police već napunjene? – odgovorila sam i prije nego li je uspio dovršiti rečenicu.
- Samo ti napravi kako sam ti naložio. Ja sam šef i valjda najbolje znam što i kako je najbolje za moju trgovinu – ljutito je odbrusio na što sam osjetila kako rumenim od nelagode.
- Naravno. Oprostite – ispričala sam mu se uvidjevši da sam ipak pretjerala.
- Trebaš li pomoć dolje? – upitala me Blanka kad se šef nakratko udaljio od mene.
- Hvala ti. Snaći ću se. Samo ti nastavi raditi svoje – zahvalno sam joj odgovorila. Pogled prepun sućuti koji mi je uputila nakon toga govorio je više od tisuću riječi.
- Sigurna si? – upitala je još jednom. Premda sam već žalila zbog toga, nije mi preostalo ništa drugo, već potvrdno kimnuti glavom.
Silazeći u skladište, sa svakom novom stubom iz nekog čudnog razloga osjećala sam sve jaču nelagodu. Osvjetljenje je bilo slabo, a hladnoća me stezala do kostiju. Što se mora, nije ni teško, tješila sam samu sebe kad mi je na jednoj od polica napokon pošlo za rukom pronaći spornu kutiju s tjesteninom.
- Trebaš pomoć? Stojim ti na raspolaganju. Mislio sam da ti je to već odavno jasno – sledila sam se začuvši iza leđa Marijev glas. Bože, pa ovaj čovjek me stvarno ne pušta na miru. Gori je od pijavice, sjećam se da sam pomislila prije nego što je nastavio.
- Vidiš, ja o tebi sve znam. Znam da si udana i da imaš dijete. Znam čak i to da uskoro imaš rođendan. Što bi željela da ti poklonim? Toliko si simpatična i draga da sam ti spreman ispuniti i najskuplju želju – kočoperio se.
- No, reci lutkice, ne moraš se sramiti. Evo, kupim ti parfem. Bit će da ih jako voliš kad uvijek tako predivno mirišeš. Mmmm.. – sad mi se već toliko približio da sam na licu mogla osjetiti njegov ubrzani dah. Uz osjećaj gađenja počela me hvatati i sve veća panika.
- Hvala vam, ali nema potrebe da mi išta kupujete – trudila sam se zadržati hladnokrvnost premda bih ga najradije snažno odgurnula od sebe. Bože, ne smijem izgubiti ovaj posao. Izdržat ću nekako. Mogu ja to – uvjeravala sam samu sebe dok mi je čitavo tijelo podrhtavalo od užasa.
- Ana, trebaš li pomoć?! Odmah dolazim! – nelagodnu tišinu iznenada je proparao Blankin povik. Moram priznati kako sam trenutačno odahnula od olakšanja.
- Pa ništa onda, idem ja, a ti još jednom razmisli o onome o čemu smo maloprije razgovarali. Budeš li pametna, spreman sam ti povisiti plaću. Mogla bi daleko dogurati ovdje. Samo razmisli, dobro? – nacerio se unoseći mi se u lice na što sam jedva uspjela suspreći snažan osjećaj gađenja koji me obuzeo.
Nešto kasnije, kad mi se Blanka napokon pridružila u skladištu, tresla sam se poput šibe na vjetru.
- Ma što si on umišlja? Stvarno je prevršio svaku mjeru – ljutito je rekla shvativši da plačem.
- Znam i ne znam što ću. Potreban mi je ovaj posao. Posebice sad kad je i Darkova firma pred stečajem. Baš jučer mi je rekao - iz mene je provalilo ogorčenje.
- Razumijem da ti nije lako, ali ne možeš više ni ovako. Vidiš da te Mario ne pušta na miru. Možda bi bilo najbolje da sve kažeš mužu pa da zajedno odlučite što i kako dalje – zabrinuto je nastavila na što sam kategorično odmahnula glavom.
- Ni slučajno. Darko i bez mene ima dovoljno problema. Osim toga, poznajući svoga supruga, bojim se da bih time stvorila samo još veću zbrku – tronuto sam odgovorila.
Narednih dana nastavila sam se uvjeravati kako je uz mudrost i takt s moje strane moguće izaći na kraj s nasrtljivim šefom kakav je bio Mario i zadržati posao. Premda se i dalje neprekidno vrzmao u mojoj blizini, dobacivao nepodobne dvosmislene fraze, besramno nudio kule i gradove kočopereći se pritom poput pauna, trudila sam se zadržati uljudnost i profesionalnost.
Nekoliko dana kasnije, nakon odrađene druge smjene pješice sam se vraćala kući. Vani je bilo prilično hladno, a na ulici ni žive duše. Bila sam otprilike na pola puta, kada sam iza leđa začula najprije usporavanje automobila, a potom i poznati glas od kojeg mi se sledila krv u žilama.
- Hej lutko, trebaš li prijevoz? – upitao je Mario vozeći tik uz pješačku stazu.
- Ne, hvala – odbrusila sam požurivši naprijed.
- Prava si vražica, znaš? Ali, ništa zato. Muškarčine poput mene nikada ne odustaju. Upamti to – samozadovoljno se nacerio i dodavši gas odjurio u noć. Ni sama ne znam kako sam se te večeri uspjela sretno vratiti doma. Shvativši da Darko i Leon već spavaju, istuširala sam se te i sama uvukla u krevet. Privivši se uz Darka još uvijek sam mogla osjetiti mahnito bubnjanje svoga srca. Ne samo da sam prema šefu iz dana u dan zbog njegovog ponašanja osjećala sve jaču odbojnost, već je sada tu bio prisutan i opravdani strah.
Unatoč svim mojim očekivanjima sljedećeg dana Mario se pravio kao da se baš ništa nije dogodilo. Već sam se ponadala kako je ipak odustao od svojih prljavih namjera da me pokori svojoj volji i učini me svojom ljubavnicom, kad me pred sam završetak radnog vremena pozvao u svoj ured.
- Ne razumijem zašto me stalno odbijaš. Nisam dovoljno dobar za tebe? Ili samo misliš da si bolja i vrjednija od drugih? – bez uvoda je započeo, na što sam osjetila kako me oblijeva hladan znoj.
- Nipošto, samo... Ja sam udana žena i obitelj mi je svetinja – shvativši da je vrag odnio šalu očajnički sam se trudila pronaći prave riječi kako ga ne bih razljutila i time riskirala otkaz.
- Već sam ti rekao da mi to ne smeta. Dat ću ti veću plaću. Dobit ćeš sve što poželiš. Toliko te želim. Danima razmišljam samo o tebi – napokon je provalilo iz njega ono čega sam se najviše pribojavala. On je jedan najobičniji nasilnik. Ne smijem mu pokazati da ga se bojim, u trenu mi je proletjelo glavom.
- Bilo bi bolje da razmišljate o tome kad ćete nam napokon uplatiti plaću. Ako se ne varam, 15. je već odavno prošao – u nevjerici sam začula samu sebe kako mu odgovaram.
- Gle mala, novac nije nikakav problem. Koliko trebaš? Tisuću, dvije, tri? Evo, odmah ću ti dati – rekao je vadeći iz ladice snop novčanica. – No, postoji jedan maleni uvjet – naglasio je.
- U redu. Samo recite – ohrabrila sam se vjerujući kako će mi najvjerojatnije zapovijediti da pometem i očistim skladište, što je često tražio od nas prodavačica.
Nije me pokolebao čak ni čudan sjaj u njegovim očima kad se stao pridizati iz naslonjača u kojemu je još do maloprije sjedio. Nisam se ni snašla, a on se već stvorio pored mene.
- Moraš mi dati pusu i odmah ćeš dobiti svoju plaću – rekao je nasrnuvši na mene. U trenutku kada je grubo spustio svoje usne na moje, osjetila sam takvo gađenje kao još nikada u životu. U isto vrijeme ruke su mu stale mahnito istraživati moje tijelo.
- Pustite me na miru! – vrisnula sam čim sam uspjela doći do daha. Panično sam se pokušavala otrgnuti, no bio je puno jači od mene. Dok smo se borili, začulo se paranje moje radne kute što mu je srećom na trenutak ipak odvratilo pažnju. Iskoristila sam to i skupivši posljednju snagu snažno ga odgurnula od sebe, pri čemu je udario glavom o policu sa spisima. Ništa strašno, ali očito dovoljno da shvati što je upravo učinio. Odjednom su mu se u očima uz osjećaj boli jasno nazirali i strah i krivnja.
- Kako vas samo nije sram? Nemate prava nikoga zlostavljati, upamtite to! – povikala sam. - Imate tri dana da mi uplatite plaću ili ću o svemu obavijestiti policiju – zaprijetila sam mu s vrata. – Usput, imam još jedan mali uvjet. Bolje vam je da se ovo više nikad nikome ne ponovi. U protivnom... - namjerno nisam dovršila rečenicu, no nisam to niti morala. Strah i panika u Marijevim očima govorile su više od tisuću riječi. Nitko mi nije morao reći kako će odsad, prije nego što nekome učini ovakvo što, prethodno dobro razmisliti o mogućim posljedicama. A ja? Valjda ću uskoro već pronaći neki pošten posao. U svakom slučaju, jedno je sigurno. Više nikada nikome neću dopustiti da se prema meni ophodi onako kako je to uz dužno poštovanje mjesecima činio moj bivši šef Mario.
*ŽIVOTNE PRIČE je zbirka radova autorice Sanje Petričević iz Komorice (Pleternica), koje jednom tjedno objavljujemo na 034portalu. Njezine priče su istinite, iz života njezinih poznanika i čitatelja koji joj se javljaju, ali imena aktera su izmijenjena kao i pojedine okolnosti.
[email protected]
