Svoje pjesme poklanja prolaznicima i policiji

Nikica Pavlović
(FOTO: Mario Barać)

10.01.2014. | Mario Barać
Pregleda: 7734

„Pisanje pjesama mi jako pomaže, jako ih volim pisati i lijep je osjećaj prenostiti misli na papir, slagati stih po stih, to me ispunjava i potiče da u životu okrenem novu stranicu. Ali pisanje nije lako jer morate imati osjećaj i znati ga prenijeti na papir. Najvažnije u pisanju je ipak da čovjek krene, a onda se pjesma skoro sama napiše“.

Tako razmišlja 42-godišnji Nikica Pavlović, rođeni Veličanin koji posljednjih pola godine živi u stambenoj zajednici Udruge za promicanje inkluzije u pakračkom naselju Jug 2. Iako je za njim teških 42 godine života koje je sažeo u polusatnom razgovoru, tvrdi da danas razumije kako mu je upravo taj težak život, najveći motiv i inspiracija za pisanje.

Sve pjesme poklanja


Pjesme je počeo pisati još 1990. godine, ne zna koliko ih je do sada napisao, a zanimljivo je da ih ne čuva sakrivene u ladicama, nego ih poklanja.


– Ovdje u Pakracu sam neke pjesme poklonio ljudima na ulici, prodavačicama s kioska ili u trgovini, čak sam i policiji odnio jednu, a puno pjesama sam poklonio zaposlenicima bolnica, domova i ustanova koje sam prošao u životu - pojašnjava Nikica koji je većinu života proveo upravo na tim mjestima.

Rođen je s invaliditetom, s kraćom lijevom nogom pa je s 2,5 pol godine radi liječenja završio u bolnici u Gornjoj Bistroj gdje je živio sve do 14. godine i gdje je završio 8 razreda osnovne škole, što je i danas njegovo jedino obrazovanje. Iako se sjeća kako je osoblje u toj bolnici bilo jako ljubazno i kako su bili dobri prema njemu, kao dijete pamti i torture od strane druge djece koja su bila u bolnici, a koja su ga, prema njegovom kazivanju, tukla, pa čak i gasila cigarete na njegovim rukama.


Nikica s asistenticama Martinom i Vesnom

Kad mi je teško pišem pokojnim roditeljima

Nakon G. Bistre se na kratko vratio kući, ali su mu ubrzo umrli roditelji, majka Stana i otac Mila, ostao je sam i potražio pomoć preko Centra za socijalnu skrb, da bi 1990. završio u domu u Velikoj. Prije dolaska u Pakrac mjesec dana je bio u bolnici u Popovači odakle ga je, kako sam ističe, spasila Neda Miščević, voditeljica Inkluzije u Pakracu.

– Sada znam da sam u životu činio stvari koje su povrijedile neke ljude, ali tada to nisam znao. Danas mi je zbog toga jako žao i od života želim upravo da mogu usrećiti ljude oko sebe, a one koje sam povrijedio da mi oproste. Nekada to lakše podnosim, a nekada mi je jako teško i tada uvijek pišem pjesme svojim roditeljima - ističe Nikica.

Nikica sada živi s „cimericom“ Majom (21), a nakon što su imali 24-satnu podršku, dokazali su svojim trudom i sposobnostima da mogu biti visoko funkcionalni i živjeti samostalno uz povremenu podršku asistenata.

- U Pakracu mi je jako lijepo, asistentice su ljubazne, ali mi smeta što neki ljudi, kada ih pozdravim na ulici, ne odzdrave i samo okrenu glavu. Mislim da je to zato što me ne poznaju. Nekima nedostaje pristojnosti - ističe Nikica.

Osim pisanja pjesama, jako voli slušati glazbu, uglavnom tamburaše, voli i šetnje, ali i gledati dokumentarne emisije. Potajno nam je priznao da mu je želja jednog dana imati vlastitu zbirku pjesama iako dodaje da zna da se za to mora još potruditi.

Najveća želja - računalo

– Sve pjesme su rukopisi i pišem ih na papiru, a sada sam se počeo učiti raditi na računalo pa mi je velika želja imati vlastito računalo, bilo kakvo, tako da pjesmu mogu i sačuvati nakon što ih poklonim, jer ne mogu ih sve zapamtiti - priznaje Nikica. Dodaje kako mu je velika životna utjeha i Bog i vjera o čemu također piše u pjesmama, a ističe i da ga boli nepravda prema hrvatskim braniteljima kojima je posjetio pjesmu „Suza za heroja“. Ponosan je i na pjesme „Majko“, „Gospo od utjehe“, ali i na one šaljive poput pjesme „Otkačena žena“ ili „Sveti Nikola“ u kojoj mu priznaje:

„Pošto sam slab sa novcem
i nemam puno para,
pošalji mi bocu Cole
i šteku cigara“


Ipak, od svih pjesama koje nam je pokazao, iz poruke pjesme „Budimo prijatelji“ danas bi mnogi puno toga mogli i trebali naučiti pa je objavljujemo u cijelosti.

Budimo prijatelji

Budimo prijatelji jedni drugima
jer mržnja nesreću donosi.
Teško svakome onome
tko se sa mržnjom ponosi.

Ne činimo jedni drugima
ni najmanji kvar
jer činiti štetu iz osvete,
to najgora je stvar.

Pomažimo jedni drugima
jer to pametni hvale.
Od mržnje nitko koristi nema,
mrze se samo budale.





Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI