Lice i naličje božićnog darivanja u Požegi

Doček djeda Božićnjaka u Grabriku
(FOTO: Arhiv)

22.12.2013. | Željko Lukić
Pregleda: 5887

Požega možda ima nekakav azil za beskućnike za koji mnogi ne znaju, ali svi bi morali znati za pseći azil

Blagdansko raspoloženje pred kraj godine upotpunjuju darivanja - stižu darovi od različitih tzv. svetih Nikola, Djedova Božićnjaka i Djedova Mrazova za svu djecu jednako, pa do novčanih darivanja najsiromašnijima ili kako se to u novom žargonu kaže "potrebitima". Uz socijalnu službu koja to obavlja po državnoj dužnosti, jednokratno pomažu gradske, općinske i županijske vlasti, gotovo u pravilu krajem kalendarske godine. (Koliko je uputno i kulturno pri tome da novinari fotografiraju slabo obučene nevoljnike uz nositelje vlasti u finim odijelima koji ih prozivaju i uručuju koverte - neka svatko ocijeni sam; sirotinja cijelog svijeta, kao i naša, nema prava na mnogo toga, pa ni na diskreciju).

Građane Požege u povijesti krasila je humanost i plemenitost ne samo prema sugrađanima - nevoljnicima, nego i prema svim ostalim ljudima. To je dokazano u više navrata raznim oblicima masovne pomoći u ratnim i drugim kriznim vremenima - od 1878. kada je val izbjeglica iz okupirane Bosne stigao u Požegu, pa do sličnog događaja za vrijeme posljednjeg rata u BiH u prvoj polovini 90-tih godina prošlog stoljeća.


I u mirnodopskom razdoblju itekako se vodilo računa o najbjednijima. Povelja Marije Terezije, kojom se Požega 1765. proglašava slobodnim kraljevskim gradom, sadržava odredbu po kojoj se od svake oporuke jedan dio mora izdvojiti za ubožnicu. Prema ovoj točki nalaze se već godine 1772. tragovi osnivanja gradske ubožnice ili svratišta, gdje bi - kako piše J. Kempf - "jadni i nevoljni našli utočišća". Poslije se ubožnica spojila s bolnicom, sagrađenom godine 1834. —1836. No, Požežane nije trebalo zakonom obavezivati na pomoć najugroženijima - humanitarna pomoć prikupljala se na razne načine: od članarine, organiziranjem plesova, koncerata, tombola i zabava, čak i kazališnih predstava. U tome su prednjačile žene. Požeške ugledne dame su spomenute 1878. organizirale Gospojinsko dobrotvorno društvo prikupljale dobrovoljne priloge za izbjeglice i ranjene vojnike pune četiri godine, a kad je prestala potreba za tim nastavile su osnivajući novo dobrotvorno društvo 1883. g. kojemu je bila svrha - kako stoji u statutu - "podupiranje siromakah". Svake godine o Božiću darivale su velik broj djece, ali i odraslih novcem, odjećom, obućom i školskim knjigama. Kao i mnoge druge humanitarne udruge i zaklade, u Požegi nije se pravila razlika po vjeri i nacionalnosti. Od 1919. društvo se naziva Hrvatsko dobrotvorno gospojinsko društvo i djeluje sve do 1941. godine. Ono je bilo i temelj za osnivanje požeške organizacije Crvenog križa 1888. godine, koju je u početku vodila također žena - Vilma Benak. Još jedna humanitarna udruga u Požegi koju su vodile žene jest Srpska ženska dobrotvorna zadruga koja je djelovala od 1912. do pred 2. svjetski rat.


Važan dio humanitarne djelatnosti u Požegi i okolici predstavlja spomenuti Crveni križ. Koliku i kakvu  je pomoć ugroženima pružio požeški Crveni križ od osnutka do danas, nemoguće je nabrojati. Ova međunarodna organizacija ima svoja stroga pravila pa je uspostavom neovisne Hrvatske u mnogim segmentima  gurnuta u stranu za račun kojekakvih "domaćih" zaklada i sličnih organizacija kroz koje su lupeži iz vlasti izvlačili novac i materijalna dobra u vlastite džepove od dobronamjernih donatora u ime tobožnje "nacionalne humanitarnosti". Valja spomenuti da je i u mirnodopsko vrijeme značaj Crvenoga križa pao, posebno u Požegi - pogledajte samo mizernu web stranicu požeškog CK iz koje se ne vidi ni tko je predsjednik ili tajnik. Ili ih možda ni nema. Isto tako ne treba zaboraviti kako se naš grad prije nekoliko godina, po tko zna koji put, osramotio pred širom javnošću kada je u vodu pao pokušaj da se osnuje paralelna organizacija požeškog Crvenog križa uz već postojeću. Centrala u Zagrebu, ali i Sjedište Međunarodne federacije Crvenog križa u Ženevi koja vodi strogu evidenciju prema pravilima nisu imali razumijevanje za inat tadašnjeg gradonačelnika koji je volio sebi nepoćudne i nepokorne udruge svih vrsta zamjenjivati vlastitima koje bi vodili njegovi poltroni. Zamrla je, očito, i aktivnost nekada agilne organizacije Društva naša djeca - ne znam postoji li uopće još u požeškim školama, a samo 1964. godine bilo je čak 52 organizacije DND. Da ne bude zabune - Društvo naša djeca nije neki relikt iz bivšega režima, nego postojeća organizacija na nacionalnoj razini s ograncima po gradovima.



Već krajem 18. stoljeća počinju u Požegi nicati razne humanitarne udruge, prvenstveno u obiliku zaklada. Nemam namjeru spominati ih - tko želi može pročitati o njima u Kempfovoj monografiji "Požega....". Zanimljivo je da je mnoge od tih zaklada osnovao jedan čovjek, a pridružili bi se kasnije i drugi svojim donacijama. Daleko više se pomoglo raznim siromasima u gradu i okolici dobrovoljnim prilozima nego putem državnih obaveza ili od lokalnih vlasti. No, taj omjer se sve više mijenjao. Danas imamo situaciju, barem u požeškom kraju, da gotovo i nema lokalnih humanitarnih organizacija na dobrovoljnoj osnovi. Ostavimo po strani neke bazirane na drugačijim pravilima, poput Rotarijanaca čija hvalevrijedna aktivnost ipak nije usmjerena prema najsiromašnijima. Isto tako, "Caritas" i slične vjerske ustanove opet su dio goleme institucije - Crkve koja je uglavnom samo posrednik između darovatelja i darovanih. S humanitarnim radom nemaju baš mnogo veze razne svete Nikole, djedovi Božičnjaci i djedovi Mrazovi koji se slikaju s djecom na krilu. A imućni građani i poduzetnici?  Supruge pojedinih lokalnih tajkuna radije su uzdržavale neki vlastiti sportski klub nego li se udružile u cilju trajnije zajedničke humanitarne akcije, baš kao i njihovi muževi, iako se ne mogu osporiti pojedinačne "ad hoc" manje financijske domacije. Svojevremeno mi je poduzetnik I. Ž. rekao da će rado pomoći potrebitim pojedincima u čiju nevolju se uvjeri, ali je već u startu odbijao razgovarati o pomoći bilo kojoj udruzi. Kakvih sve mućki i "lapanja" ima po raznim udrugama, gdje se statutarna načela o "pomaganju članstvu" često svode na predsjednika ili tajnika - ovog poduzetnika valja i razumjeti.

Najvećim nevoljnicima smatraju se oni koji nemaju vlastiti krov nad glavom, a nisu u mogućnosti plaćati stanarinu, dakle beskućnici. Ima li u Požegi još takovih ljudi? Kamo sreće da nema. Ako ih ima, a nisu smješteni u odgovarajuću ustanovu (ubožnicu) izvan Požege na državni trošak, trebao bi im azil. Možda negdje i postoji u našemu gradu i okolici takav oblik privremenog zbrinjavanja, ali ne znam za njega. Zato znamo svi o azilu za pse oko kojega se digla tolika prašina. Treba li gladna i ozebla sirotinja, neuvedena u službene popise socijalne skrbi prohodati četveronoške da bi im se pružila medijska i svaka druga pažnja? Svaka čast volonterima udruga za zaštitu životinja i naporima da se ovim životinjama pruži pravo na život i smještaj - neka se ne uvrijede, ali ja sam jedan od onih kojima je najbolji četvoronožni prijatelj ipak - krevet!

[email protected]
    


Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.

ANKETA
Koje je vaše mišljenje o euru godinu dana nakon uvođenja?
Kliknite na opciju za koju želite glasati.
Oglašavajte se na 034 portalu jer:
više od 300.000 korisnika mjesečno
više od 2 milijuna otvaranja stranica svakog mjeseca
Pročitaj više

IMPRESSUMUVJETI KORIŠTENJAPRAVILA PRIVATNOSTI