Kako je šetnica postala - štetnica
13.10.2013.
Željko Lukić
Pregleda: 10428
Radovi na nasipu su obustavljeni
(FOTO: Lidija Galić)
Na rijeci Orljavi i oko nje povremeno su se događale građevinske i druge lakrdije
Postoji stara latinska izreka: "Quod licet Iovi, non licet bovi" koju neki prevode, zbog suzvučnosti i neznanja latinskog (a i materinjeg) jezika, ovako: "Što priliči Jovi, ne priliči Ivi". Smisao izreke je, zapravo, u tome da netko nešto smije i može, a drugi to isto ne smije i ne može. Tako je upravo s požeškom šetnicom uz Orljavu. Nasip na lijevoj obali od novoga pješačkog prijelaza do glavne ulice i dalje iza trgovačkog centra pretvoren je u šetnicu. Kad se trebalo krenuti u popločavanje na istoj obali uzvodno kraj Rekreacijskog centra, buldožeri su obavili svoje, ploče dopremljene, a onda odjednom: Op, stop ! "Hrvatske vode", koje su vlasnik nasipa, zaustavile su radove. Koliko sam uspio shvatiti iz napisa prva šetnica napravljena je o trošku "Hrvatskih voda" koje okreću milijarde, a novu bi trebao sufinancirati Grad Požega jer popločavanje više nije u nadležnosti vodnoga giganta. Tako je šetnica odjednom postala - štetnica!
Bilo bi lijepo znati: da je ostala stara gradska vlast, bi li se tako postavila vodena uprava iz metropole? Još ljepše bi bilo znati jesu li u vezi s tim projektom sačinjeni neki ugovori čija pravna težina bi trebala biti veća od "može - ne može" nekog šefa. Isto tako, koliki su troškovi nastali u radovima i materijalu jer - čak i da se sve dovrši jednom ako se obje strane dogovore - materijalna šteta je nepopravljiva. Možda nije tako velika, ali je bila blesavo nepotrebna. Najljepše bi bilo znati tko je tu "zasrao" nemarom, neznanjem, nedogovorom, obmanom "ispod žita" i slično. Ni na jedno od ovih pitanja (u skladu s običajima) nikada nećemo znati istinit odgovor. Moja osobna pretpostavka je da razlog leži u tome što po ovoj staroj šetnici, koja leži ispod jablanova, mogu obilno kenjati svrake i padati otpad s drveta čime se ubrzava prolaznost pješaka, dok bi na onoj drugoj uzvodno ljudi jako sporo šetali. Kao što znamo, trčanje je zdravlje, a Požega je uvijek bila zdrav(kov) grad.
Nije to prvi put da se u vezi s rijekom Orljavom povlače zdravom razumu neobični potezi. Stariji Požežani se sjećaju onog prastarog drvenog mosta u Primorskoj - sav se raspadao i samo su akrobati mogli prijeći preko pokidanih "fosni". S drvenim stupovima zabodenim u dno rijeke bio je ogledni primjerak prethistorijske mostogradnje. Tko zna koliko bi ga ondašnja općinska vlast dugo zanemarivala da nije naišla malo veća voda i dopola ga odnijela. Čekalo se neko vrijeme pa su građani i zaboravili na taj prijelaz, a surogat pješačkog prijelaza bio je željeznički most. A onda dolazi nova nakarada: tzv. "grbavi most". Kružili su gradom vicevi: Orljava će biti plovna, pa da mogu proći jarboli brodova. Nije toliko bio problem u tome što je "grbav" (onaj prije njega bio je ravan), nego što je bio previše grbav (strm) i što je opet bio gotovo sav od drveta. Neslužbeno se pričalo da je gradnju mosta omogućila požeška šumarska uprava u dužničko vjerovničkom aranžmanu s jednom pilanom iz drugog grada koja je izrezala sve potrebnu drvenariju.
Ovu "ćupriju" (slobno je tako možemo zvati) pratilo je nekoliko popratnih čudnih sadržaja: prvo su projektanti "izgubili" cijeli jedan metar u razmaku između betonskih potpornja na obje obale pa se svakako krpalo da upori dosegnu potrebnu dužinu. Kada je izgrađen, most je bio dovoljno širok da mogu njime voziti automobili pa su se isti vozili jer nije bilo ni znaka koji im to brani. Kad se uvidjelo da su kotači raštimali "fosne", postavljene su, umjesto običnog stupića na sredini, neshvatljive dvostruke bliske poluprepreke od željeznih štangi s oba kraja kao one uz prugu koje su pješaka prisiljavale da se okreće u oba smjera dok prolazi. Nije zabilježeno da su tim mostom mogla proći ijedna dječja kolica, a o invalidskim da ne govorimo. Ni to nije spriječilo propast ove nakarade - drvena građa bila je loše kvalitete, lomila se pa je cijeli "fušeraj" vremenom postao opasan i na kraju je uklonjen.
Tek je početkom ožujka 2001. otvoren sadašnji most. Na otvorenju je tadašnji gradonačelnik Skorup najavio da je ta investicija zapravo preduvjet planiranoj gradnji brze ceste uz rijeku Orljavu, duge skoro tri tisuće metara, a koja bi se realizirala etapno i za čiju se gradnju priprema projektna dokumentacija. Da, da.. svakako.
Most u Primorskoj (a i drugi mostovi u gradu na Orljavi i Veličanki) dokazuju je da se uz odgovarajući materijal i kvalitetan projekt može graditi na maloj širini rijeke u jednoj ravnini uz podnošenje velikih tereta. Tako je npr. željeznički most prema Velikoj izgrađen još 1922. godine! E, pa kako da se onda čovjek ne upita: zašto je pješački prijelaz pokraj orljavskog parka otišao uvis? Naime, tamo su od starog uskog, ali funkcionalnog pješačkog prijelaza ostala tri snažna i zdrava betonska stupa koja su na zahtjev nekog samovoljnika srušena. Tako su izgubljeni ne samo potpornji za budući most, nego i ljepota četiriju odvojenih slapova. Sjećamo se obrazloženja: zapinje veliko granje za stupove, a nekome se nije dalo uklanjati ih. Valjda po uzoru na onaj drvenjak u Primorskoj, i ovaj most je "morao" ići u visinu i širinu više nego što zahtijeva protočnost pješaka (automobili ionako ne mogu pristupiti), a upitna je i potreba ukopavanja rasvjetnih tijela na mjestima gdje jesu, a ne tamo gdje bi trebala biti (rasvjetni stupovi). Zašto bi bilo jeftinije i pametnije kad može skupo i glupo?
Razgovarao sam usput još davno s nekim građevinskim inženjerima koji nisu sudjelovali u projektiranju požeških mostova. Dvojica su prezirno odmahnuli rukom, a jedan je rekao: "Kakvo pečenje, takvo rješenje". Onaj drveni grbavi most kojeg više nema opisivao sam u više navrata u novinama pa mi je jedan sitni bivši političar spočitnuo kako nisam građevinski stručnjak i zašto se onda petljam. Odgovorio sam mu: ne moram biti kokoš da vidim koje jaje je mućak.
Kad se već piše o mostogradnji u Požegi, pozivam čitatelje da pogode gdje se nalazio ovaj most sa stare razglednice. Pazite da vas ne zavara prvi pogled!
Fotografije: arhiv Željka Lukića
[email protected]
