Povijest se ponavlja: Dug je i Lermanu bio zao drug
17.09.2013.
Željko Lukić
Pregleda: 9599
Prva požeška štedionica
(FOTO: Arhiv Željka Lukića)
„I mama i tata dat će nama dukata
A šta će nam dukati, kad ćemo se voljeti
Diko, samo ja i ti !
I mama i tata dat će nama groš!
A šta će nam groš, kad nam treba još
Ode kuća na doboš!"
(Slavonska narodna pjesma)
Gotovo stravično djeluju poveliki novinski oglasi u kojima banke oglašavaju prodaju „svojih" poljoprivrednih zemljišta, kuća, seoskih i gradskih gospodarskih objekata i drugih nekretnina. Čak i neke manje banke prikazuju se time vlasnicima brojnih imanja na kojima bi im pozavidio i barun Trenk, svojevremeno jedan od najbogatijih slavonskih vlastelina. Zbog hipoteka mnogi su vlasnici velikih kuća u gradu otišli u podstanare, mnogi seoski „gazde" postadoše "sluge".
Je li međusobna konkurencija, preuzimanje jednih banaka od strane drugih, njihova (preko)brojnost, propast ljudi i poduzeća zbog bankarskih stečajeva, te brojne bankarske afere u Požegi i okolici - samo stvar novijeg datuma? Povijest se, kao i obično, ponavlja.
Kapitalistički odnosi u dijelu „posudi pa vrati" počeli su se odvijati u naturalnoj razmjeni između trgovaca i seljaka o čemu slikovito piše „prijatelj puka" fra Kajo Agjić: „..pa tako borme trgovac koji jedva je s pedeset forintih došao u selo, takvim načinom trgujuć za koju godinu steče hiljade, pak onda il napravivši se bankrotom, s novcima ode il ostaviv selo, evo ti ga u varoš, gdje već kao prvoga reda trgovac otvori il bogato providjen dućan, il kupujuć hranu i rakiju, počme na veliko trgovat, a mjesto njega dodje u selo drugi, koji na isti način počme zanat tjerati..."
Gradovi su trebali prave financijske ustanove, a Požega nije čekala da se ovdje otvori podružnica velike banke iz metropole nego je krenula vlastitim koracima predvođena Miroslavom Kraljevićem koji je hrabrost već dokazao u politici burne 1848., te 1863. godine u pokretanju prvih novina. Tako je na njegovu inicijativu 1872. osnovana „Prva požeška štedionica d.d." koja od 1907. ima svoju palaču u Kanižlićevoj ulici, o čemu svjedoči golema spomen ploča u „haustoru" današnje knjižnice i čitaonice. (Istine radi valja napomenuti da je u Požegi još 1868. osnovan privremeni odbor prvog novčarskog zavoda na čijem čelu je bio Dragutin pl. Ciraki, ali nije se dugo održao).
Konkurencija kreće prvo „iznutra", pa tako jedan od najimućnijih Požežana, dr. Mijo Reiner s drugim dioničarima otvara Pučku štedionicu 1892. na temeljima Štedne i pripomoćne zadruge. Njezin dionički kapital iznosio je u početku samo 50.000 forinti. Razvija se od 1895. godine kad je povišena glavnica na 100.000 kruna (promjena monarhijske valute iz forinte u krunu), a poslije i 200.000 kruna, pa je preustrojena u Pučku banku, čija je pravila potvrdio Sudbeni stol u Požegi 10. ožujka 1903. godine. Promet inače poslovno oskudne 1907. godine iznosio je 38.379.267,75 kruna, čista dobit 22.113,66 kruna, a zakladna pričuva 47.000 K. (iza decimalnog zareza su filiri, nešto kao današnje lipe). Banka od 1905. godine čak ima svoju podružnicu i u Kutjevu.
Predsjednik banke je bio dr. Mijo Reiner, a ravnatelj Dragutin Lerman, čuveni istraživač Afrike i (koje li slučajnosti !) Reinerov zet koji je oženio kćer mu Hedvigu.
Lerman, koji se slavljen vratio iz Konga okićen titulom komesara Konga i odličjima belgijskog kralja, u bankarskom poslu nije se snašao. Želio je napredak Požege pa je sugrađane nagovorio na kredite za korisne (obnova vinograda uništeni filokserom 70-ih godina 19. stoljeća), ali i neke riskantne investicije. Kad se krediti nisu mogli vratiti, morao ih je Lerman pokriti vlastitim kapitalom (taj se dio povijesti ne ponavlja kasnije!). Nisu tu pomogla ni njegova odličja, ni utjecajni punac, ni posjet bana Levina Raucha u lipnju 1909. Požegi te Lermanovim „ugljenicima" (rudnicima ugljena) i tvornici „Nerosin" u Ratkovici. Usput rečeno, tadašnji gradonačelnik Požege Eduard Kűrschner dobio je kasnije na prijedlog bana carsko odlikovanje (tu se povijest ponavlja - političari uvijek dobro prođu). Lerman je financijski propadao počevši s krahom Pučke banke, koja je pogodila i njegova brata Ivana, građevinskog poduzetnika i trgovca građevnim materijalom koji je gradio gradsku pecaru žeste. Još jedna zanimljivost: gradska općina svojim imetkom garantirala za Ivanov zajam kod Hrvatske eskomptne banke i kod Mjenične banke dd. Brod za iznos od 25.000 kruna (miriši li vam to na ne tako davne garancije požeške županije oko cestovne ili apotekarske afere?).
Ivan se nekako izvukao, ali slavniji brat Dragutin, kojemu je bolje pristajala tropska kaciga od bankarskog cilindra, i dalje tone - prvo je njegov blagajnik I. Schmidt pobjegao s ukradenim novcem iz banke čak u SAD, što je opet pošteni Dragutin podmirio svojim parama, a zatim se dalje nižu nevolje: požar u tvornici „Nerosin", poplava rudnika u Ratkovici, pa opet požar u vlastitom stanu. U međuvremenu je Lerman stao na čelo jedne druge požeške banke - Banke za trgovinu i promet, d.d. Požega koja se razvila 1907. godine iz bankarske radnje Bernarda B. Schwartza i Zdenka Spitzera, koju nalazimo na prijelazu stoljeća, kao banku koja se bavila kreditima. I ona propada pa veliki istraživač i novopečeni bankar mora u svijet trbuhom za kruhom, nakon što je prodao svu svoju i ženinu imovinu, među kojom je bio najvredniji Hedvigin miraz: pustara Svetinja (između Jakšića i Eminovaca) s preko 300 kj plodne zemlje, kućom, voćnjakom i drugim gospodarskim zgradama. Dragutin je imao nešto ušteđevine, ali je dobivao i rentu (mirovinu) iz Belgije.
Na kraju se uspješni istraživač i neuspješni bankar skrasio u Kreševu gdje je i umro. Vratio je sve svoje i tuđe dugove, pa čak i 500 kruna (s kamatama od 200 kruna) posuđenih od prijatelja i bankinog prokuratora Josipa Fischera. Tragedije se nastavljaju: Fischer je oslijepio i pod starost živio od milostinje, dok je Lermanova supruga pokušala u Zagrebu s fotografskim obrtom pri čemu se razboljela rukujući kemikalijama.
Dolazi ubrzo u Požegu krupnija bankarska riba - Prva hrvatska štedionica iz Zagreba koja 1909. preuzela poslovanje Pučke banke d.d., a osnivaju se i neke druge sitnije lokalne financijske ustanove: Srpski kreditni zavodi d.d. i Centralna banka za trgovinu, obrt i industriju d.d. Požega. Podružnica je poslovala čak do 1945. god. kada je likvidirana kao i sve ostale privatne banke. Tako je od prve požeške banke ostala samo spomen ploča u Kanižlićevoj, dok je velika zagrebačka u formi podružnice stolovala u zgradi s ukrašenim raskošnim pročeljem na glavnome trgu gdje je nekada bila tiskara, a sada se prodaje tehnička roba.
Ekonomske krize, propasti banaka i pojava lihvara okrenule su građane i seljake u Požeškoj kotlini jedne drugima, pa su se u velikom broju počele osnivati razne štedno kreditne zadruge - neke na temelju neograničenog jamstva cijele imovine zadrugara, a neke na ugovorene iznose jamstva. Tako je Hrvatska seljačka zadruga osnovana već 1903. u Kuli, 1914. u Sesvetama i Kutjevu, 1919. u Jakšiću, 1927. u Krivaju, pa onda u Sulkovcima, Vetovu... a nju slijedi Hrvatska seljačko-obrtnička zadruga osnovana 1929. u Požegi te Hrvatska seljačka štedionica u Pleternici i Buku 1930. godine. U Jakšiću i Latinovcu, te kasnije u Londžici i Cigleniku od 1926. djeluje Srpska zemljoradnička zadruga, a Mjesna zadruga za poljoprivredni kredit osnovana je u Granju, Vilić Selu, Brestovcu i Tominovcu 1928. godine. Iste godine djeluje Seljačka zadruga s određenim jamstvom u Mihaljevcima, te dvije godine kasnije Seljačka gospodarska zadruga u Velikoj i Zemljoradnička kreditna i gospodarska zadruga u Kaptolu. Tu je još čitav popis štednih zadruga koje u nazivu nose pridjev „vjeresijski", a postojale su gotovo u svakome većem selu. Dakako, sve su one dolaskom rata prohujale s vihorom.
Nova vlast donosi i nove banke u Požegu koje se organizacijom, funkcijama i nazivljem tako tumbaju (zemaljska, komunalna, komercijalna, zadružna, narodna, kreditna...sa svim svojim ekspoziturama, filijalama i sl.) da bi bilo suvišno o tome podrobnije pisati. Ljudi su i tada nastojeći izbjegavati banke nastavljali s oblicima novčane samopomoći, pa je tako gotovo svako poduzeće imalo tzv. blagajnu uzajamne pomoći, a postojali su tzv. bolesnički krediti, obrtnički dobrovoljni fondovi i drugi oblici netipičnih oblika solidarnog kreditiranja građana i poduzetnika. Selo je, pak, izgubilo smisao za financijsko udruživanje na široj osnovi, prepuštajući se na milost i nemilost banaka koje se nisu više bavile naturalnim poslovima kao u doba fra Kaje, ali su u zalog uzimale naturalnu imovinu.
Napomenimo samo da se od Komercijalne razvila Požeška banka, kvalitetna lokalna banka koju je na kraju upropastila hunta domaćih političara i tajkuna. Zadnji čavao u lijes jedine lokalne banke zabijen je 2006. godine kada je Požešku banku preuzela jedna druga koja se uselila u njezin prostor (a zakaj ne bu?). Pri tome se baratalo čestim i meni nikad shvatljivim službenom pojmom "prijateljsko preuzimanje" (jesu li bankari učili od Facebooka ili obratno kako se stječu "prijatelji" koje ne poznajete niti ih baš želite upoznati?).
U međuvremenu namnožilo se mnoštvo banaka iz drugih gradova koje su zauzele najatraktivnije gradske prostore, a Požeška kotlina nema niti jednu svoju izvornu novčarsku ustanovu osim nekoliko privatnih kamatara koji posluju na rubu ili s one strane zakonitosti.
Bankarske i lihvarske udarce ponajviše je trpjelo seljaštvo gdje su mnoge obitelji gotovo otišle u dužničko ropstvo mnogo godina nakon ukidanja kmetstva. Puno je imanja otišlo „na doboš", a među Slavoncima je poznat i izraz „dreknuti s jaretom", s obzirom da su se doboši, koji najavljuju čitanje objave o ovrsi, pravili od jareće, a ponekad i pseće kože. Najviše se u novije vrijeme u Požegi čulo „dreke s jaretom" kad je Požeška banka, tada već na izdisaju, udarila u doboš u srpnju 2006. čime je 15 obitelji trebalo ostati bez svojih domova zbog zapljene na temelju hipotekarnih kredita u korist Kamen Ingrada i njegovih izmišljenih satelitskih firmica.
Naš čovjek je sklon trošiti iznad svojih mogućnosti, pa kad nastane kriza optužuje druge za svoju nepromišljenost. Tako se slavonski seljak olako laćao kreditiranja ne bi li kupio što veći traktor za par jutara zemlje, skupe nepotrebne stvari, ili - još gore - ne bi li pravio luksuzne svadbe kako bi pokazao selu i okolici da može "keriti".
Koliko puta smo čuli slavonski bećarac o kerenju: „i sinoć sam tjero kera po Osiku gradu, a sad nemam ni dinara da obrijem bradu". Najpoznatija je, pak, izreka da je "dug zao drug" ili ona poslovica poučna za sve žirante (jamce): „ako smo i braća, kese nam nisu sestre".
Navedimo na kraju jedan požeški dužničko-vjerovnički kuriozitet: Županijska ljekarna u Požegi jedina je ustanova te vrste u Hrvatskoj koja je otišla u hipotekarni stečaj zbog mućki koje su provodili hohštapleri na vlasti i oko nje, o čemu sam već pisao prije. Baš se (ne)lijepo rimuje: od apoteke - do hipoteke!
Optimistični duh Slavonaca ipak tješi: "Što je teže: biti tužan, dužan ili ružan? Ako si tužan, razveselit ćeš se kad-tad, ako si dužan vratit ćeš dug kad-tad, ali ako si ružan...". E, sad da ne bi išlo ono natpjevavanje: "što si gore ljepši, to si dolje mekši.."
[email protected]
