Ima li Pleternica nekog svog Kineza?
11.7.2019. | 12:48
Franjo Memedović
Pregleda: 5194
FOTO: Franjo Memedović
Svakom dobro namjernom kroničaru i suvremeniku, pa čak i slučajnom prolazniku, a ni onima koji su kritizerski uvijek nastrojeni, ne može, a niti smije, promaknuti činjenica, koliko je Grad Pleternica u proteklih dvadesetak godina promijenila svoj izgled i koliko su se slike i vizure ovoga grada izmijenile u odnosu na nekadašnje trgovište, što je Pleternica tradicionalno i ponosno kroz desetljeća i stoljeća bila i taj status nosila.
Danas Pleternica s pravom nosi status grada i sve one kriterije i sadržaje što takav status zahtijevaju u ovom vremenu Pleternica ima, i svakim danom i godinom ti sadržaji se sve više dopunjavaju. Puno je toga napravljeno ili je još u izgradnji i projektima, prvenstveno što se komunalne infrastrukture i društvenog standarda tiče, tako da ti sadržaji Pleternicu čine ugodnim mjestom za življenje i njenim građanima pružaju kvalitetno okruženje s mogućnosti ispunjenja njihovih svakodnevnih životnih potreba.
Bez obzira na sve ovo što je u proteklim godinama u Pleternici izgrađeno i napravljeno, ipak to na žalost nije dovoljno da bi život u takvom okruženju bio dugoročno, egzistencijalno i perspektivno održiv. Razlog tomu je pomanjkanje kvalitetnih i dobro plaćenih radnih mjesta što radno sposobnu snagu, čak i one koji imaju zaposlenje, primorava da svoju životnu egzistenciju i budućnost potraže negdje drugdje, van pleterničkog kraja i zavičaja, bilo u velikim hrvatskim gradovima ili u državama EU, a čak i na drugim kontinentima.
Gradska uprava, na čelu s gradonačelnicom Antonijom Jozić, koristi sve načine, mogućnosti i zakonska ovlaštenja kako bi privukla i stimulirala poduzetnike i ulagače u gospodarske djelatnosti i ne može se reći da pomaka na bolje nema, ali sve to dovoljno nije, da se spriječi odlazak i omogući ostanak i opstanak onih, koji žele od svoga rada dobro živjeti i ostati svoji na svom. U proteklih nekoliko godina na pleterničkom području znatno se povećao broj obrta i manjih firmi, ali nikako da u pleterničku poduzetničku zonu dođu neki veći investitori, koji bi stvorili i otvorili nekoliko stotina dobro plaćenih radnih mjesta, kako za one koji na ovom području žele ostati, tako isto i za one koji su otišli i koji bi se željeli vratiti, jer nigdje raja do rodnoga kraja.
Sada je već očito da lokalna i regionalna vlast niti u ovom slučaju neće moći više napraviti od do sada učinjenog, na boljem gospodarskom razvoju ovoga kraja i da bez veće potpore i uključivosti državne vlasti u ovaj problem to neće moći biti riješeno. Istina je da politika osim za svoje potrebe i poradi svoje samoodrživosti na vlasti, ne stvara i ne otvara nova i dobro plaćena radna mjesta, ali isto je tako istina da državna vlast po statusu i funkciji ima najbolje veze i komunikacije s potencijalnim većim investitorima koji upravo najčešće kod njih traže područja na kojima su moguća investicijska ulaganja.
Sigurno je traženja pomoći za pronalazak takvih investitora na ovom području od strane Grada Pleternice i Županije Požeško-slavonske prema centralnoj vlasti i do sada bilo, ali očito nisu dobrim plodom urodili. Gledano cjelovitu sliku gospodarskog razvoja i investicijskih ulaganja u Republici Hrvatskoj, očito je, da svi njeni krajevi nisu ravnomjerno razvijeni i da investicije neke zaobilaze, te da se državna vlast prema svima ne odnosi na jednak i pravedan način, osim deklarativno. I najneobjektivniji promatrač mora priznati da je Slavonija ili kako je neki vole nazivati Istočnom Hrvatskom, u samostalnoj državi Hrvatskoj postala gospodarski najnerazvijenija i najsiromašnija njena regija. Ne znaju Slavonija i Slavonci čime su to zaslužili i kome su se to toliko zamjerili, da ih veliki ulagači i investitori, pa i vlastita država, za čiju su uspostavu i samostalnost puno toga dali zaobilaze i da investicijska ulaganja još uvijek i najviše usmjeravaju u sjeverozapadni dio Hrvatske, ili na priobalne županije, kojima je i samo polugodišnja gospodarska aktivnost, turizam, dovoljna da njihovi stanovnici imaju cjelogodišnje dobro življenje.
Bez obzira na vladin plan i cilj o strateškom razvoju Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, i dalje je primjetno da gospodarski razvoj, prvenstveno ulaganja u industriju i proizvodni sektor u tom dijelu Hrvatske ne ide željenom dinamikom i da su Slavonija, pa tako i pleternički kraj, svakim danom sve siromašniji i demografski sve više opustošeniji. Valjda je sada već svima jasno da bi neki prostor bio poželjan za življenje, da za to nije dovoljno domoljublje, emotivna vezanost na kraj gdje si rođen, ili kako to neki još nazivaju, lokal patriotizam i da uz dobru komunalnu i društvenu infrastrukturu, prije svega mora biti ono nešto od čega se može i treba pristojno živjeti, a to su sigurna i dobro plaćena radna mjesta. Ovoga kroz protekla desetljeća u samostalnoj državi Hrvatskoj nije bilo, a pogotovo ne u Slavoniji, što je i prouzročilo egzodus radno sposobnog stanovništva i demografsku opustošenost i proizvelo današnji aktualni trenutak, nedostatka radnika svih struka i zanimanja, koje sada gospodarstvo potražuje.
I sada, bez obzira na to što je svima sve jasno, ponovo se na isti način griješi, uvozi se jeftinija radna snaga iz trećih zemalja i na takav način ruši se cijena rada ili se želi zadržati na prvobitnoj niskoj vrijednosti. Odlazak domaćih radnika iz Hrvatske i dalje se nastavlja, a državni prostor koji je krvlju obranjen i stečen postaje sve prazniji i pustiji. Za ovakvo ponašanje i dalje krivca i odgovornih nema ? Gospodarstvenici krive državu radi velikih davanja, a država gospodarstvenike radi nezapošljavanja domaće radne snage i zbog niskih i malih plaća. Jako dobro se zna kod koga su i škare i platno, tko zakone kroji i donosi i tko je odgovoran za njihovu provedbu i kontrolu. I tako već tri desetljeća, licemjerstva i demagogije na sve strane, psi laju karavane prolaze i nikako da naučimo iz one kineske izreke da se pametan čovjek samo jednom spotakne na kamen na kojeg na putu naiđe, a drugi puta ili ga makne ili ga preskoči. U ovoj našoj nesretnoj i tužnoj situaciji nameće se i postavlja normalno i logično pitanje, koliko pametnih i dobro namjernih u ovoj državi ima, koji su spremni jednom i zauvijek taj kamen maknuti, a ako je za neko bolje i lakše, ponekad ga bar preskočiti.
I kako sada iz ovog našeg zla i lošeg u neko naše sutrašnje dobro, kako u pleterničkom kraju, tako i u cijeloj državi Hrvatskoj? Prepoznatljivost i iskorištenost pleterničke poduzetničke zone, kao i mnogi drugih širom države koji su u travu i korov zarasli, već od sutra treba bolje i uspješnije nesebično i bez bilo ikakvih kalkulacija prezentirati budućim investitorima i ulagačima, od domaćih, kojih na žalost jako malo ima, pa do svih onih inozemnih od bogatog zapada do brzo rastućih ekonomija Bliskog i Dalekog Istoka. Možda se baš u ovim potonjim kriju oni koji bi gospodarski mogli preporoditi i pleternički kraj te na određen način vratili ,,dug" za ono što su njima tridesetih godina prošlog stoljeća u njihovu razvoju ljudi s ovog područja pomogli i dobro učinili. Kada o ovome pišemo, prvenstveno se misli na dr. Andriju Štampara (rođen u Brodskom Drenovcu 1888.g.) koji je pune četiri godine od 1932-1936.g. proveo u Kini radeći na ustrojavanju i organizaciji njihova zdravstvenog sustava, što Kinezi i dan danas pamte i koriste. Pa ako su za svoju dobrobit prije devedeset godina Kinezi imali jednog Hrvata, Slavonca, mogu li u današnjem vremenu radi svog gospodarskog razvoja, boljitka, pa i opstojnosti, Pleternica i pleternički kraj, dobiti nekog svog Kineza?
tekst i foto: Franjo Memedović
