Hrvatski Bog Ares
28.8.2019. | 09:17
Schrödinger's Thylacine
Pregleda: 1787
FOTO: ilustracija
"Nizozemci pretučeni u Zadru."
"Brutalni napad na crnce u Splitu."
"Mladi Austrijanci premlaćeni na Paklenim otocima."
Kako uostalom i dolikuje imenu otočja, boji crnaca i inozemnosti Nizozemaca.
Hrvatsko ljeto 2019. je odlučilo iščeznut u krvi i sramoti, potonuti duhom na (rezigniran) dah i ugasiti svoj konačni žar u hladnom i besćutnom valu nasilja bez suviše pjene i pompe. Zapanjujuće je čak naslutiti razinu indiferencije kojom kao polu-petrificirani i polu-petrificirani gotovo neživi objekti promatramo tu abominaciju od polu-raspadnutog društva dok joj niz figurativnu krvosljednu gubicu se cijedi na zadnjoj prožvakanoj niti spasa i sline - Hrvatski turizam.
Možda smo izgubili dušu, gospodarski moment, pamet i identitet, ali zar je moguće da nas je u potpunosti napustio i nagon za preživljavanjem ? Čini se da je moguće, jer uostalom u Hrvatskoj je sve moguće. Zemlja nepreglednih mogućnosti i bezgranične ljepote. S tim da prilike i mogućnosti postaju nepregledne i nedokučive isključivo u svojoj realizaciji, a prirodne ljepote i potencijali bezgranični u načinima podbacivanja i podrivanja sebe ili se. Čak i u najbitnijem trenutku, najbitnijeg (ne)sporednog događaja u našoj najbitnijoj novijoj povijesti, događaju kojem unatoč objektivnom "finalnom" neuspjehu danas gradimo oltare i posvećujemo praznike i dokumentarce, događaju gotovo narkotičkog nadnacionalnog ponosa - mi smo si uspjeli zabiti autogol !?
No, što li je onda pak banalno piljenje grane na kojoj sjedimo u usporedbi s jednom takvom životnom utakmicom božanskih karakteristika i značaja. Ništa očito. Problem je samo, što to metaforičko ciguljanje nije uopće banalno, već brutalno i nije piljenje već šutanje, mlaćenje i kasapljenje "grane", te udaranje glavom o istu do samih granica shvaćanja i svijesti. I tu se vraćamo na iskonsku temu nasilja. Taj sastavni i gotovo elementarni dio ljudske povijesti i prirode, nije odvojiv od čovjeka, ali odvojiva bi i objektivna trebala biti suvremena svijest o istom i posljedicama koje uzrokuje po društvo, a posebno čvrsta i rezolutna volja tog istoga društva i podarenih mu sustava i alata da se na primjeren i adekvatan način obračunava s nasiljem, posebice onim primitivnim, bezumno-besmislenim kakvo poput nekakve havarije tankerskih razmjera hara kako našom obalom, tako i kontinentom.
Da ne ispadne da samo prozivamo na red svoje, iako realno to je jedino na što imamo pravo, problem nasilja naravno nije hrvatski monopol. Cijeli svijet je zahvaćen u jedan 'dans macabre' nesnošljivosti, neshvaćanja, netolerancije, i ksenofobičnog mantranja dostojnog jednog Hieronymusa Boscha koji zasigurno nije mislio dok je u glavi preslagivao svoje groteske i njihove degutantne aktivnosti da skicira hrabri novi svijet i "blagostanje" 21. stoljeća.
I da bismo što bolje shvatili svijet u kojem živimo ne moramo otputovati u muzej u 's-Hertogenboschu, ili proučavati povijest ljudskog nasilja, već samo otvoriti prvi portal, i izgubiti se u najnovijoj temi poput; Horror u tajlandskom hotelu, neubrojivi agresivni Šveđanin izučen borilačkim vještinama golim rukama ubio Britanca koji ga je u mogućoj samoobrani napao nožem. Povod: pjesma, tj. Šveđanin je razulareno pjevao na balkonu, a Britanac je zaključivši da je to nedopustivo jer mu žena i dijete ne mogu spavati odlučio stvar eskalirati, nakon čega je ovaj raspjevani provalio u njihovu sobu i nakon krvavog fizičkog obračuna ovog' neispavanog zadavio do smrti.
Jedan od njih više nikad neće spavati, a drugom vjerojatno više nikad neće biti ni do kakve pjesme. Čak i rezignirani promatrač poput prosječnog Hrvata može polučiti zaključak ove priče, a to je da bilo kakva vještina u mišićnoj memoriji krivog tijela rukovođena posrnulim umom postaje obična destruktivna sila i svoj vlastiti antipod, a nedostatak strpljenja i tolerancije u kombinaciji s nestručnim baratanjem hladnim oružjem može izazvati - kraj života, tj. smrt. I dok se ne bojim da će Tajlandski turizam propast zbog ove nesretne hotelske arije, jer ima druge "prednosti" i niše koje rade za njega i vrijedno proizvode ako već ne prosperitet, onda barem profit.
Duboko sam ipak zabrinut za nas kao državu i naciju, koja iako je proćerdala sve prilike da se izdigne iz osrednjosti, ni u toj osrednjosti ne vidi svoj mir i blagostanje, pa poput nekakvog etatističkog sunovrata uz barjaktarenje i pjesmu o slavnoj (starijoj i novijoj) prošlosti srlja spiralno u propast poput ovog izvježbanog Šveđanina koji je u toj hotelskoj sobi demonstrirajući svoju naučenu svrhu i (za)hvatajući pravdu Boga zapravo zadavio sam sebe.
autor: Schrödinger's Thylacine
