General Miljenko Crnjac istinski je heroj Oluje
FOTO: požega.hr
Umirovljeni bojnik Mario Kalan skrenuo nam je pozornost na jedan zanimljiv podatak o generalu Miljenku Crnjcu, koji se do sad nije mogao pročitati, a iznimno je važan zbog očuvanja povijesne istine. Zasigurno, ne postoji niti jedan Požežanin koji ne osjeća duboku zahvalnost pri pomisli na žrtvu i herojstvo koju je naš voljeni general Miljenko Crnjac podnio u obrani Požeško-slavonske županije. Manje je poznat doprinos generala Miljenka Crnjca u Oluji. Stoga, u cijelosti prenosimo članak s Maxportala.
“Oluja je bila riješena u prvih pola sata” kaže admiral Davor Domazet Lošo, prvi čovjek Obavještajne službe Glavnog stožera Hrvatske vojske i jedan od ključnih arhitekta opreacije kojom je oslobođena Hrvatske
Što trebate napraviti da kod neprijatelja izazovete pomutnju? Uništiti mu komunikacije! Raketiranjem radio-relejnog čvorišta na Ćelavcu uništiti smo im sve komunikacije, a ostale smo im blokirali. To je bila prva točka.
Tvrtko Jakovina i još neki kažu da su to učinili Amerikanci. Kakvi Amerikanci, to su napravila dva pilota Miga 21 koja su šest mjeseci samo to uvježbavala! Na taktičkoj razini odsjekli smo im vezu između Dalmacije i Like, ali i komunikaciju preko Banja Luke prema Beogradu.
Druga točka je bila zapovjedništvo 39. korpusa u Banovskom Grabovcu, jer se odatle u operaciji Bljesak izdavala zapovijed za raketiranje Zagreba sustavom ORKAN. Uništili smo im zapovjedništvo i zato u Oluji nije bilo lansiranja srpskih ORKAN-a.
Treća točka je bilo zapovjedništvo 18. brigade u Buniću u Lici jer su na Udbini u zračnoj luci imali deset zrakoplova pripremljenih za borbeno djelovanje. Ako mi krenemo u operaciju, oni će napraviti inverzni kemijski rat tako da će zrakoplovima bombardirati rafineriju nafte Urinj u Bakru.
O svemu tome imali smo prikupljene informacije i zato je trebao što brži prodor kopnenih snaga kako oni ne bi mogli izvesti svoje namjere. Digli su zrakoplove, ali ih je brzina napada iznenadila, pa su ih morali spustiti u luku Mahovljane pored Banja Luke.
Ostale dvije točke bile su zapravo obrnute bojišnice kao dio našega plana. Nismo napadali frontalno, nego iza leđa, kako ne bi ugrozili koridore za izvlačenje. Zato su naše snage išle preko Dinare. Na nju se penjemo postupno od 1993. i ništa nije bilo slučajno. Druga obrnuta bojišnica je bila od Bosanske Dubice, dolinom Une, a točka ne zatvaranja u Hrvatskoj Kostajnici. Ona je bila jedna od izlaznih koridora, a druga Dvor na Uni.
Dakle imate istovremeni napad na tri ključne točke, zračnim udarima, a to je rat treće dimenzije, i dvije točke obrnute bojišnice, dakle elemente rata četvrte dimenzije, jer bespilotne letjelice prenose sliku u realnom vremenu. Za to smo koristili dronove, ali ne američke, kao što neki tvrde, nego isključivo hrvatske proizvodnje. Dolaskom Radoša ta je proizvodnja uništena i Srbi su sada na tom polju pet kopalja ispred nas, a bili smo uz bok Amerikanaca i Izraelaca.
U prvih pola sata tri strateška cilja su dakle uništena, razbio si im veze, a istodobno ide prodor kopnenih snaga na 25 taktičkih pravaca. To su elementi ratovanja druge, treće i četvrtke dimenzije, a oni se nama suprotstavljaju samo pješačkim djelovanjem, odnosno ratom druge dimenzije.
Mislim da sada puno bolje možete shvatiti važnost operacije Oluja i razlog njenog uspjeha. Sve te dimenzije moraju djelovati sinkronizirano. Naravno da svi sudionici operacije s naše strane to nisu mogli znati. To nisu znali ni zapovjednici. General Gotovina je u operaciji bio jedan od osam zapovjednika iste treće zapovjedne razine, ali radi povijesne istine valja istaknuti da je on bio na glavnom pravcu napada prema kraljevskom gradu Kninu.
ŠTO SE DOGODILO U PETRINJI
– U svim vojnim operacijama plan je jedno a tijek izvođenja drugo. Plan se treba poštovati, ali kad operacija krene morate unositi korekcije. Oluja spada u sam vrh vojnih operacija u povijesti ratovanja u kojima se plan nije trebao posebno korigirati. Jedino je trebalo raditi korekcije u Petrinji gdje je značajne gubitke imala 2. gardijska brigada, zato što se tamo odstupilo od plana. Prema planu nije bio predviđen ulazak u Petrinju, jer je ona bila na samoj bojišnici, i nije se trebalo igrati s oklopnim snagama na crti Mošćenica–Češko selo-Petrinja. Trebalo je ići u široki obuhvat, 25 kilometara u dubinu Petrinje, prema Dvoru na Uni.
Za taj je pravac bio odgovoran general Ivan Basarac. On je, vjerojatno pod utjecajem generala Bobetka koji je tada bio u mirovini, promijenio prvotni plan. Naravno, došlo je do gubitaka ljudi. U tom trenutku trebalo je reagirati, a to je bila smjena zapovjednika Basarca.
Dolazi general Stipetić koji je to područje dobro poznavao jer je prije Basarca bio zapovjednik Zbornoga područja Zagreb. Stipetić je inače bio određen da vodi operativni stožer za obranu na istoku zemlje. Drugi dan operacije dolazi u Petrinju i izvlači naše snage na početni položaj i operacija je tu završena.
PREDAJA 21. KORPUSA
– Bilo je planirano da srpske snage 21. korpusa, kojim zapovijeda pukovnik Čedo Bulat, neće napadati gardijske brigade, jer tamo gdje je bio 21. korpus nije bilo vrata za izvlačenje prema BiH i logikom stvari oni su morali ići na Dvor na Uni. Dana 4. kolovoza u 17 sati Martić izdaje zapovijed da se stanovništvo povuče, a to rade ne bi li stvorili planirani kaos. Bulatov 21. korpus nema kuda. Iz odgovornosti Zbornog područja Karlovac prelazi u Zborno područje Zagreb, u jednom zapovijeda general Crnjac, a ovamo već general Stipetić.
Stipetić nema nikakve veze s 21. korpusom, ali kako mi prisluškujemo i UNPROFOR, čujemo kako belgijski general Peters nagovara Čedu Bulata da odugovlači i da ne potpisuje predaju. Drugim riječima, da čeka do kaosa kako bi Srbi pobijedili. S tim informacijama odmah upoznajem ministra Šuška i predsjednika Tuđmana.
Odlazim na Banovinu i tražim razgovor s generalom Petersom. Kažem mu neka pozove Čedu Bulata i neka se preda. On se počeo nešto meškoljiti i izvlačiti. Rekao sam mu: „Zovite ga jer vi hoćete da mi pobijemo Srbe, jer vi radite za srpske planove. Imamo snimke, ako hoćete, možete dobiti jednu”. Ostao je bez teksta.
U tom trenutku on ispred mene zove Čedu Bulata koji još prije govorio kako nema tu što raditi jer su izgubili rat. Kako mi ne bi izgubili vrijeme, određeno je da general Stipetić, koji je tada bio na terenu, s Čedom Bulatom potpiše predaju.
Kasnije se to zaokrenulo u „Stipetić zarobio korpus, zarobio ovo, ono…” a zaboraviše svi na generala Crnjca koji je sada teško bolestan jer je on napadao na području odgovornosti 21. korpusa. O tome se treba govoriti.
Kad su oni u Beogradu vidjeli da je gotovo, uvijek je bila dvojba zašto se vojska Jugoslavije nije uključila. Nije se uključila jer su znali da će tako izgubiti još jedan rat. Jer oni znaju, zahvaljujući informacijama od Engleza, da imamo vojsku u naponu koja može narasti do 250 tisuća vojnika i lako se može prebaciti na istok Hrvatske. Zato se nisu uključili. Imali smo pet gardijskih brigada u napadu i dvije na istoku zemlje u slučaju uključivanja vojske Jugoslavije.
Oluja je završena onoga trenutka kada su se kroz koridore izvukle neprijateljske snage, simbolički, kada je potpisna predaja 21. korpusa. Snagama operativne skupine „Pauk” kojima je zapovijedao general Mile Novaković u bijegu su gazile svoje vlastite ljude u strahu od zarobljavanja. Postoje snimci na kojima se to vidi.
(Izvor: Maxportal.hr)
