Evakuacija pakračke bolnice – najhumanija akcija Domovinskog rata
FOTO: braniteljski.hr
Nakon napada i početka otvorenog rata 19. kolovoza 1991. godine, Pakrac su od pobunjenih Srba branili pripadnici MUP-a iz Pakraca i ostalih dijelova nekadašnje Zajednice općina Bjelovar, policajci s Policijske akademije u Zagrebu te nekoliko desetaka dragovoljaca organizirani u Samostalnu četu ZNG-a Pakrac. Ove snage bile su dovoljne za držanje linije prema pobunjenim Srbima organiziranim u Teritorijalnu odbranu.
Civilni život u gradu nakon toga donekle je funkcionirao u onim ustanovama u kojima je ostalo dovoljno ljudstva, odnosno građana u pravilu nesrpske narodnosti, koji su nadljudskim naporima osiguravali rad. Među tim ustanovama bila je i pakračka bolnica, koja je, unatoč vatri pobunjenika, pružala pomoć i skrb svim pacijentima, bili oni civilni ili vojni, pripadali pobunjenicima i JNA ili postrojbama ZNG-a i MUP-a. Pobunjeni Srbi 19. kolovoza ušli su u bolnicu te zarobili i odveli u Logor Bučje ravnatelja dr. Vladimira Solara. Do kraja dana, Antiteroristička jedinica Lučko uspjela je ovladati bolnicom te je od tada ona u rukama hrvatskih snaga.
Osim paljbe po bolnici, najveći problem predstavljala je činjenica da su pobunjenici 24. kolovoza zatvorili vodu građanima Pakraca, pa se bolnica opskrbljivala vodom iz bunara, koja nije bila toliko dobre kvalitete kao ona vodovodna. To je bio najveći problem za pacijente koji su trebali hemodijalizu, s obzirom da su trebali vodu najviše kvalitete. Naime, s obzirom da svakodnevni dolazak u bolnicu nije bio siguran, od 19. kolovoza u bolnici je stalno smješteno 17 pacijenata kojima je svakodnevno bila potrebna hemodijaliza s područja Pakraca, Novske i Daruvara, od kojih je 7 bilo srpske narodnosti. Unatoč apelima preko HRT-a da je bolnici potrebna voda i pregovorima, pobunjenici su odbijali pustiti vodu u Pakrac.
Međutim, ono najgore uslijedilo je 24. rujna.
Banjalučki 5. korpus Jugoslavenske narodne armije, odnosno njegova 343. motorizirana brigada stigla je na područje Donjeg Čaglića, sela južno od Pakraca, te tako stavila Pakrac, Lipik i ostala neokupirana mjesta u domet svoje artiljerije. Napad je započeo oko 11:30. U bolnici je u tom trenutku bilo 338 pacijenata, što u starom, što u novom dijelu. Prilikom napada umro je jedan pacijent s hemodijalize te je nekoliko zdravstvenih radnika ranjeno. Sljedeći dan, s obzirom da napadi ne prestaju, donosi se odluka da se pacijenti iz nove zgrade bolnice evakuiraju. Pacijenti i osoblje s kirurgije, internog, porodiljnog i dječjeg odjela evakuiraju se u Kutinu, dok su u starom dijelu bolnice na odjelu psihijatrije ostalo oko 270 pacijenata. Situacija je bila krajnje dramatična, zalihe hrane su se smanjivale, struje nije bilo od početka rujna, a voda se morala ručno vaditi iz bunara i donositi na odjel.
Općenito, situacija u Pakracu krajem rujna postala je bila praktički beznadna. Malobrojni policajci i pripadnici ZNG-a odolijevali su pobunjenicima pojačanim banjalučkim korpusom, a dotadašnje natruhe civilnog života otišle su s preostalim civilima koji krajem rujna masovno napuštaju grad. Iz Policijske postaje traže pomoć već 24. rujna te PU Bjelovar šalje snage Posebne jedinice policije „Omega“ i grupu policajaca iz Čazme i Virovitice. Međutim one dolaze do sela Gaj, gdje se stacioniraju, s obzirom da su na ulazu u selo Kukunjevac postavljene barikade.
Međutim, 26. rujna organizira se konvoj Međunarodnog crvenog križa koji je trebao ući u Pakrac, dostaviti potrepštine i evakuirati preostale pacijente pakračke bolnice. Omege čine prethodnicu konvoja te čiste Kukunjevac od pobunjenika. Kukunjevac je bio izrazito važna točka i za hrvatsku snage i za pobunjenike. To selo, naseljeno pretežno stanovništvom srpske narodnosti, dugo je 7 kilometara i nalazi se na najbržem pravcu od Pakraca prema Kutini. S obzirom na dužinu sela, pobunjeni Srbi nisu imali dovoljno ljudstva da ga kontroliraju pa su se u pravilu tijekom dana sklanjali u kuće i šumu, a tijekom noći postavljali barikade. Hrvatske snage kada bi očistile selo od pobunjenika nisu imale dovoljno ljudstva da bi ga stalno držale pod kontrolom.
Čišćenjem Kukunjevca Omege ulaze u Dobrovac, koji još uvijek drže hrvatske snage te planiraju dalji prodor prema Lipiku i Pakracu. Međutim, čistina između Lipika i Dobrovca bila je pod stalnom vatrom pobunjenika i JNA iz Jagme te je prolazak tim putem bio izrazito riskantan. Stoga se odlučuju preko šume zaputiti prema selu Klisa, a preko Klise u Prekopakru i Pakrac. U tom trenutku nije se znalo je li Klisa slobodna pa Omege vrlo oprezno zaposjedaju selo i u njemu prenoćuju. Konvoj Crvenog križa s istaknutim simbolima kreće prema Lipiku i Pakracu iz Dobrovca. Na navedenoj čistini zaustavljen je paljbom JNA i pobunjenih Srba iz Jagme te akcija propada.
Omege sljedeći dan, 27. rujna, iz Klise dolaze u Prekopakru gdje se raspoređuju. Međutim, brzo su otkriveni te je po njima otvorena topnička i artiljerijska vatra. Prilikom napada ranjena su trojica pripadnika Omega, od čega dvojica teško te se Omege odlučuju na izvlačenje prilikom kojeg razbijaju neprijateljsku barikadu u šumi Zukvi na sjevernom ulazu u Pakrac. Nažalost, prilikom izvlačenje ranama je podlegao teško ranjeni Dražen Baniček (1970.). Tihomiru Ruku amputirana je noga, dok je Mladen Dam lakše ranjen.
Za to vrijeme, stanje u bolnici postaje sve teže te umire jedan psihijatrijski pacijent. Odlučuje se da vremena za čekanje više nema te pomoćnik povjerenika Vlade RH u općini Pakrac za zdravstvo i socijalnu skrb Đorđe Gunjević 28. rujna odlazi u Zagreb kod tadašnjeg ministra zdravstva Andrije Hebranga te dobiva suglasnost za organiziranje evakuacije preostalih pacijenata pakračke bolnice. Gunjević istu večer svoj plan iznosi v. d. ravnatelja pakračke psihijatrije dr. Nikoli Zeliću, zapovjedniku samostalne čete ZNG-a Pakrac Stjepanu Šircu, vozaču kutinskog Čazmatransa Albertu Satolu te Policijskoj postaji Pakrac. Odlučeno je da se evakuacija izvede u noći s 29. na 30. rujna.
S obzirom da prilaz bolnici s prednje strane nije bio moguć zbog paljbe, odlučeno je da će autobusi po mraku doći u Ulicu Matije Gupca, odnosno sa stražnje strane psihijatrije. Problem je predstavljala rječica Pakra, koja tekla između navedene ulice i zgrade psihijatrije. Tu su u pomoć priskočili pripadnici ZNG-a, koji su na rukama prenijeli pacijente preko Pakre u autobuse. Iako su medicinski djelatnici dobro pripremili pacijente na evakuaciju, mnoge pacijente bilo je potrebno nagovarati na polazak obećavajući im da idu kući i slično.
Bilo je i komičnih situacija. Jedna je pacijentica usred akcije legla pred branitelja i predložila seks. Ipak, prilikom evakuacije nitko od pacijenata i sudionika nije ranjen, a ukupno je iz Pakraca izašlo šest autobusa s psihijatrijskim pacijentima. Odlaskom zadnjeg autobusa, počeo je artiljerijski i topnički napad po cijelom gradu tako da su se pripadnici ZNG-a jedva vratili u Prekopakru gdje su bili stacionirani.
Isti dan, 29. rujna, 343. motorizirana brigada raspoređuje se istočno od Pakraca na liniji Dereza – Kusonje – Pakrački vinogradi – Gavrinica – Japaga – Šeovica – Donji Čaglić i nastavlja nesmiljeno uništavanje ovog slavonskog gradića.
Ova akcija smatra se jednom od najhumanijih u cijelom Domovinskom ratu. Hrvatski branitelji i medicinsko osoblje riskiralo je svoje živote kako bi spasili živote nemoćnih. Akcija je dugo vremena bila poznata samo stanovnicima Pakraca i okolice. Međutim, prvo je 2017. godine objavljena knjiga dr. Veljka Đorđevića „Pouke o čovječnosti“, da bi 2019. godine bio snimljen istoimeni dokumentarni film redatelja Branka Ištvanića. Film je dobio brončanu medalju na 38. izdanju Međunarodnog festivala URTI Grand Prix for Author’s Documentary u Parizu.
