DRUGA STRANA ISELJAVANJA: ʺPrvih tjedan dana sam spavao na podu u praznom stanu!ʺ
12.1.2020. | 11:01
Čitatelj
Pregleda: 7838
Dublin
(FOTO: www.osi.ie)
"Evo, mjesecima čitam sve životne priče koje objavljujete i ne da mi vrag mira, moram i ja svoju priču podijeliti. Moja je dosta drukčija od ovih gotovo "savršenih", možda sam ju zbog toga i odlučio poslati.
Otišao sam prije pet godina, sad kad pogledam iza sebe, kao da je bilo jučer, ali pet godina nije malo. Jao, kako sam volio Požegu i svoje društvo, ma mislio sam da me ništa neće moći od njih rastaviti, ali prijetila mi je glad i moje se mišljenje preko noći promijenilo. Radio sam u jednoj poznatoj požeškoj tvrtki za minimalac, naravno, stari je radio sa mnom, sestra je studirala, a mama je godinama bila na "birou" gdje je AKTIVNO tražila posao, ali od toga ništa ni sad. S dvije smo plaće koliko toliko mogli uzdržavati obitelj i sestrin studij u Dalmaciji, ali jednog sam dana samo bio pozvan u ured gdje su mi dali otkaz kao tehnološkom višku s 2 tjedna otkaznog roka... Bilo mi je jasno da samo s tatinom plaćom nećemo moći preživljavati kao što smo dosad, pa sam se počeo raspitivati okolo i na netu tražiti poslove u inozemstvu.
Baš tad je nekako moja susjeda sa svojim dečkom otišla u Irsku, nismo nešto bili dobri, ali mame su nam pile kavu pa sam mogao čuti da se mala ne žali i da se dečko nakon tjedan dana zaposlio, a ona čisti neki restoran. Mislio sam si, možda i mene snađe takva sreća, pa je moj izbor pao na Irsku, doduše, i poznavanje engleskog je bilo prednost pred njemačkim kojeg ne znam doslovno ni "beknuti".
Od strica sam posudio 500 Eura (on će se sad prepoznati, ali bez toga ne bih mogao nikud), frendica mi je rezervirala avionsku kartu iz Zagreba za Dublin na nekoj stranici za 29 eura, a do Zagreba sam išao s nekim likom iz one Facebook grupe za prijevoz za samo 50 kn, kad sam mu ispričao kud idem i zašto, lik me odvezao na aerodrom i nije htio uzeti ni kune (i on će se sad prepoznati, hvala još jednom).
Preko interneta sam dogovorio posao u jednoj tvrtki u Dublinu gdje bih radio isto što sam radio i u Požegi, što znači da sam imao sve potrebne dozvole za upravljanje strojevima, a oni su od mene tražili da im to sve prvo pošaljem emailom. Posao je bio dogovoren relativno brzo, čak su mi napisali i koja će mi biti satnica u početku, a sve to uz stanovanje u jednom od njihovih studio apartmana nedaleko od tvrtke u toj Industrijskoj zoni. Brat bratu, zvučalo je kao posao iz snova, pogotovo satnica u eurima koja mi je za kompom u Požegi izgledala kao nešto nedostižno.
Čak mi je i prva vožnja avionom prošla odlično i sve je nekako išlo pravim putem, pomislio sam si da me stvarno sreća prati.
Čim sam došao u tvrtku, primili su me, išao sam u ured potpisati ugovor, dali su mi ključ od stana i na papiru adresu stana i tvrtke, ali me do tamo odvezao drugi zaposlenik i ostavio ispred zgrade. U stan sam ušao i imao što vidjeti, to jest, nisam vidio NIŠTA. Dakle, baš ništa, stan je bio potpuno prazan, bez ijednog komada namještaja, samo je imao namještaj koji je ugrađen kao što je kuhinja, ali i ona je bila potpuno prazna. Sve PRAZNO, ljudi moji! Čisto, ali prazno.
Sjeo sam na pod i mislio što ću prvo, ići potražiti trgovinu da si kupim nešto za jesti jer sam skapavao od gladi ili se vratiti natrag u tvrtku da ih pitam jesu li se možda zeznuli.
Glad je ipak bila jača, trgovinu sam našao u trećoj ulici i još jednom se šokirao kolike su cijene, vratio se u stan, jeo, otuširao se i razmišljao gdje i na čemu spavati. Pogađate, pod je bio jedina opcija. Bio sam premoren i zaspao kao beba, a i sutradan sam počinjao raditi tako da sam morao uhvatiti sna, ma kakav god on bio.
Odlučio sam da nikoga ništa neću pitati vezano za stan niti se žaliti na bilo što, realno, meni samom u stanu ne treba puno, jedino krevet, a zaključio sam da će mi upravo on biti prva stavka za kupovinu.
Posao je skroz ok, čak manje naporan nego u Požegi, kolege korektni i pozitivni, sve u svemu dobrih prvih tjedan dana je prošlo iako su me leđa ubijala iz dana u dan sve više, ali dobio sam plaću koja je bila malo iznad očekivane te sam odmah s posla taj dan išao kupiti madrac i par stvari za kuhinju jer sam danima jeo suho i poželio se nečeg kuhanog. Kolega s posla, inače Irac, me odvezao u trgovinu s madracima i dovezao mi ga do stana.
I dan danas radim u toj tvrtki, plaća mi je narasla, ali nitko me nikada nije pitao ništa vezano za stan niti sam ja ikad išta spominjao. Smatrao sam da sam imao sreću što sam uopće imao gdje spavati besplatno jer da sam morao plaćati hostel tjedan dana, ne bih imao s čim. U tom stanu i dan danas živim, nije više potpuno prazan, imam sad i krevet, tv, mali stol i dva stolca, mikrovalnu... Ali, meni nedostaje moja obitelj, moja Požega, moji ljudi, moj život!
Čitam i čudim se kako neki ovdje pišu da se nikada neće vratiti, odlično im je bla bla, nije ni meni loše, ali nije mi ni odlično. Zaradim za svoje osnovne troškove, auta nemam ni ovdje ni u Požegi, kući idem na Božić i dva tjedna preko ljeta, stari mi je u mizernoj mirovini pa pošaljem i njima koji "dinar", nešto sam malo i uštedio. Izađem tu i tamo na pivo s ekipom s posla, nađe se pokoja i cura, ali život je ovdje preskup. Da me netko ne bi krivo shvatio, imam sve, ništa meni ne fali, ali tako mogu živjeti i u Požegi s plaćom od 4000-5000 kuna...
Ne mogu reći da sam ovdje našao neku životnu sreću i da je ovo obećana zemlja, pogotovo ne za samca. Ne znam točno kako funkcioniraju obitelji ili parovi, vjerujem da je lakše kad su u jednom kućanstvu dva primanja. Moje režije koštaju isto i kad sam sam ili da je sa mnom još netko.
Da privedem ovo kraju, pišem samo da kažem da bih se sutra vratio kući zbog sigurnog posla i za plaću od 4000-5000 kuna jer i kod kuće imam svoj stan u kojemu ne bih plaćao stanarinu, ali bih plaćao režije kao i ovdje, samo bih u Požegi bio kod kuće i ne bih se u svakom trenutku osjećao kao gost.
Pozdrav mojoj Požegi od Marka!"
