Akiko je u Slavoniju došla turistički prije 20 godina, danas je ponosna Slavonka iz Latinovca
Akiko u školi
(FOTO: 034 Portal)
Prošla su već gotovo dva desetljeća otkako je Akiko Nishmito Damjanović – tada 24-godišnjakinja – iz japanskog predgrađa od 30.000 stanovnika doselila u Latinovac, maleno selo u Požeštini u kojem je šezdesetak duša, a koje se nalazi u sastavu nerazvijene općine Čaglin. To je selo podjednako udaljeno od Požege s jedne i Slavonskog Broda s druge strane, 35 kilometara.
Kad sam došla nije bilo ni wc-a
Razlog njezina dolaska bio je turistički, a ostanka – ljubav. Slavonskom je nevjestom postala udajom za poljoprivrednika Dragu Damjanovića.
– Najprije sam se šokirala kada sam vidjela da po dvorištu hodaju kokoši jer su kod nas životinje u zoološkom vrtu. Tamo sam jedino i vidjela kokoši prije dolaska ovamo. Moj je tata imao obrt, mati je domaćica, u Japanu selo nije kao ovdje. Kada sam došla u Latinovac, nije bilo ni asfalta. U kući nismo imali WC. A nisam mogla ni zamisliti da imaš 30 dana godišnjeg. Ali sad sam se navikla – prisjeća se Akiko.
– Imali smo poljski zahod pa joj je jedan Zagorac pisao da dođe k njemu, da je visok 158 centimetara i da ima kupaonicu i WC – kaže Drago čiji su izbor supruge seljani komentirali: “Blago tebi, Japanke samo šute i rade”.
– Ali to nije tako – uvjerava smijući se. Akiko i Drago roditelji su Dane (12) i četiri godine mlađeg Daria, učenika OŠ u Čaglinu u kojoj njihova majka predaje engleski jezik. Taj je posao, kaže, radila i tri godine u Japanu, nakon što je završila studij.
– Razlika između hrvatskog i japanskog školskog sustava je što u Japanu djeca nose uniforme, dulje borave u školi, imaju ručak, a ne užinu. U Hrvatskoj se neke stvari više traže, poput kemije i fizike koje ja nisam imala. No možda je najveća razlika u tome što učenici u Japanu sami čiste školu, tamo ne postoje čistačice. Djeca su zadužena za sve prostorije, pa i za WC. Tako stječu radne navike – govori Akiko. Ipak, i čaglinska škola ima svoju posebnost, a to je učenje japanskog jezika kao izvannastvanu aktivnost, za što je zadužena Akiko.
– Japanskom poučavam djecu od 5. do 8. razreda, trenutačno ih je u dvije grupe jedanaestero – objašnjava.
Nedavno su čaglinski učenici bili prvi na 18. natjecanju u govorništvu japanskoga jezika održanom u Zagrebu. Sa svojom djecom Akiko kod kuće govori japanski, naučila je tom jeziku i njih i generacije đaka, no ne i svoga Dragu koji, jer se boji aviona, sa ženom i djecom nikada nije išao u Japan, a bogme se svih ovih godina nikako nije naviknuo ni na sushi što ga Akiko povremeno pripremi pa kaže da ga “može pojesti, ali i ne mora”.
“Dobro je tu”
– Teško je ovdje naći pravu ribu, uglavnom je samo riječna – kaže Akiko, pohvalivši se da je naučila spravljati ovdašnje specijalitete pa za proslave redovito ispeče slavonske kolače, uživa u sarmi, pravi pekmeze i zimnicu, kiseli kupus...
–Uh, za kirvaj se jako puno priprema. Naučile su me tome bake iz sela. Kad budem starija, naučit ću i ručni rad. Sad nemam vremena – govori.
Drago pak priča da u svinjac, osim njega, neće nitko, a Akiko to spremno potvrđuje. Nakon dva desetljeća u Slavoniji ništa joj više nije čudno. Priča nam da zna neke slavonske pjesme, da njezina djeca plešu u folkloru, da tu ima prave prijatelje.
– Dugo sam tu, navikla sam se. Ljudi su ovdje opušteniji nego u Japanu. U Požegu je nedavno došlo dvoje Japanaca, studenata. U Latinovcu imamo volonterski ekocentar u koji dolaze mladi iz cijele Europe. Mislim da je to jako dobro, da u selu vidimo nekoga, da netko hoda. A jedan se Portugalac koji je bio u centru tu zaljubio pa je i on ostao u Latinovcu. U selo nam dolazi i pokretna trgovina, imamo autobus, vlak... Odavde ljudi dosta odlaze u šoping u BIH. Kad su moji roditelji prvi put došli u Latinovac, rekli su: “Dobro je tu. Mislili smo da je gore” – kroz smijeh završava slavonska nevjesta Akiko.
Marina Borovac za Večernji list
