Kako je Grinch ukrao sport - Neferović
6.8.2018. | 19:58
Ivica Janković
Pregleda: 15205
(FOTO: Ivica Janković)
Svi smo još uvijek u jednom lijepom raspoloženju nakon sjajnog nastupa Vatrenih u Rusiji i najvećeg uspjeha u povijesti našeg sporta, no kao i uvijek, valja stvari gledati i pomalo kritičnim pogledom. Matej Mitrović bio je na korak do toga da postane prvi reprezentativac na Svjetskom prvenstvu iz Požeško slavonske županije, no ostao je posljednji prekobrojan. Požeština vrvi talentom, ne samo u nogometu koji je sigurno bez konkurencije najveći sport i na tom području, nego i u svim ostalim. Ostaje nam samo zamišljati gdje bi bio da je na pravi način podržavan od politike bez koje se nažalost ipak ne može ništa učiniti niti u tom području.
I dok su Matej i Filip Uremović perjanice požeškog nogometa na jednoj strani, na drugoj strani ostaje ono što je požeška politika radila tom sportu, ali ne samo nogometu nego i ostalima, pod vodstvom Vedrana Neferovića. Kada je Neferović mlađi zasjeo na gradonačelničko mjesto, svi ljubitelji sporta ponadali su se da će sport u gradu krenuti u pravom smjeru, da će on kao netko blizak sportu, ne možemo reći kao sportaš, učiniti dobre stvari za gradske klubove, no na kraju su mu svi sportski kolektivi grada okrenuli leđa. Jednostavno, u te 4 godine požeški sport je završio u provaliji. Savjetovan od svog oca koji je čitav život proživio od sporta krenuo je s jednim za drugim krivim potezom, a sve je kulminiralo već opjevanim debaklom zvanim "Škola nogometa grada Požege".
Puno malverzacija vezano je za taj projekt, osim što je na vrlo okrutan način dobrom dijelu djece na neki način i uništeno djetinjstvo jer se nisu imali priliku razvijati na ispravan način, jer im je uskraćeno da igraju za jedan nogometni klub, nego su silom morali u drugi, jasno je da su ta djeca, odnosno njihovi roditelji i značajno materijalno oštećeni. Osim što su im naplaćivane mjesečne članarine, redovito su morali izdvajati sredstva za razno razna putovanja, a cijene su bile paprene. Samo jedan primjer je kada su djeca iz Neferovićeve škole na jedan turnir putovala uz plaćanje 300kn za put, dok su ona iz jednog županijskog ligaša, koji je u svom mjestu ustrojio sjajnu školu, na isti turnir put naplatio 150kn. Da stvar bude gora, tom županijskom ligašu put je desetak kilometara dulji. Nije to naravno niti izbliza sve, neke požeške tvrtke su Školi nogometa donirale novac za kupovinu sportske opreme, koja je naravno u Neferovićevoj školi naplaćena i roditeljima. 
Kada se oprema kupovala, zanimljivo je da je uvijek nabava išla preko tvrtke Poljana, baš svaki put. Pa se jasno otvara pitanje zašto je netko predodređen za „okretanje“ novca, te je li možda netko imao koristi od takve rabote. Da vam približno dočaramo o kakvim je iznosima riječ, samo u jednom navratu kupovana je oprema u iznosu od 140 000kn.
Posebno poglavlje je infrastruktura. Na stadionu Slavonije nije učinjeno ništa konkretno, a jasno je da je to centralno mjesto požeškog sporta, mjesto gdje se okuplja najveći broj ljubitelja nogometa. S druge strane Orljave je drugi Neferovićev „mega projekt“ koji je pokazao kao – katastrofa! Od planiranja do same izvedbe. Centralno mjesto Rekreacije je nogometni teren NK Požege, a na njemu nigdje mjesta za tribinu, a kamo li da je ista napravljena.
Ograda na pomoćnom terenu je u katastofalnom je stanju, a pomoćni teren je potpuno van dimenzija i s ogromnim komadima kamenja po terenu. Teren koji je imao još bolju prirodnu drenažu od glavnog terena, NK Požega je bespotrebno izmještan dvadesetak metara od Orljave i od teniskih terena. U rupu koja je tako nastala pomicanjem igrališta prema istoku navozilo se svakakvo moguće smeće i krš pa tako i betonski blokovi i otpad sa sportske dovrane Katoličke osnovne škole koja je u isto vrijeme rušena. Tako je trećina pomoćnog igrališta pretvorena u beton (kad je suho), odnosno močvaru (kad padne kiša) pa je samim tim i cijeli pomoćni teren van ikakve funkcije iako je na njemu stavljena rasvjeta. Teren kakav je već postojao. trebalo je samo ograditi i to bi bilo to. Ali moralo ga se pomicati zbog „iskoračanog projekta“ jer je do Orljave po planu trebala biti nekakva ravna atletska staza dužine 100 metara. Sreća pa se na kraju od toga odustalo pa su tu posađene nekakva stabla.
Igralište s umjetnom travom je također posebna projektna priča jer je po najavama trebalo biti dimenzija 60 puta 40 metara po navodnom projektu (kojeg naravno nije ni bilo već je Neferović gradonačelnik to iskoračao i "od oka" isprojektirao), ali je na kraju radova ispalo 56 puta 36 metara jer nitko nije predvidio da će nakon što se ocrtaju aut linije biti sa svake strane po 2 metra uže i kraće, odnosno da bi igralište trebalo biti veličine 64 puta 44 metra. To bi i dijete iz petog razreda Osnovne škole moglo dokučiti nakon samo malo razmišljanja ili bez razmišljanja uopće ili velikog projektiranja.
Parking se nakon nekoliko mjeseci pretvorio u pravu kaljužu, kao i požeški sport pod vodstvom oca i sina Neferović. Bazeni koji su mogli i trebali biti konačno nešto dobro za požeške sportaše – se raspadaju i nakon samo dvije godine krpaju! Vanjski dijelovi Gradske streljane su za njegove vlasti devastirani, porušeni i nikad sanirani.
Osim što će ostati upamćen kao čovjek koji tuče novinare, Vedran Neferović će crnim slovima biti upisan u povijest požeškog sporta, zajedno sa svojim ocem. Stariji Neferović je čitav život proveo na sportskim jaslama, što i nije nekakav problem kada netko za taj novac radi kvalitetan posao, radi na dobrobit sporta, no za gospodina Josipa se to ipak ne može reći. Dugogodišnji tajnik istaknuo se samo postavljanjem na poziciju koordinatora Škole nogometa za koju naravno nije stručno osposobljen, iako je za osposobljavanje uredno uzeo novac od Zajednice. Stariji Neferović je u mirovini u koju je otišao ipak godinu dana prekasno jer je bilo puno ljepše ne raditi ništa i dobivati plaću, nego ne raditi ništa i dobivati mirovinu, pa je istu zamrznuo i nastavio „raditi“ uzimajući tako mjesto nekom mlađem od sebe, koji je zasigurno sreću pronašao u Irskoj ili Njemačkoj. Za njega možemo reći da je učinio sve što je mogao, više definitivno nije opasnost za sport. Nažalost, to ne možemo reći i za bivšeg nasilnog gradonačelnika koji je za svoj sjajan rad nagrađen mjestom dožupana, mandat kada istekne, jasno je da će teško i ostati na tom položaju, a onda vreba gadna opasnost da će se vratiti na posao u školu, među djecu.
S obzirom da je tema kombinacija sporta i politike, od ovog dvojca je ipak koristi imala upravo – politika. Dobro koje je tandem Neferović ostavio svim budućim vlastima u gradu je ipak veliko. Samo se trebaju ugledati na njihov rad i raditi sve suprotno i sport će krenuti prema naprijed iako je sasvim sigurno potrebno vrijeme da se pokrpaju sve štete koje su učinili.
Krajnji zaključak jest: Bolje se nekad baviti prodajom LED rasvjete nego sportom!??
Sutra ćemo malo o našem nezavisnom županu Lojzi.
