Biciklizam je čista tolerancija na mliječnu kiselinu
11.05.2011.
Tomislav Milanović
Pregleda: 10883
Maja Marukić
(FOTO: Arhiv Maje Marukić)
Maja Marukić 26-godišnja je apsolventica Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, rodom je iz Trenkova, a već godinama niže zapažene rezultate u biciklizmu, kako na prvenstvima Hrvatske tako i na međunarodnim natjecanjima. Razgovarali smo s njom poslije povratka sa Svjetskog kupa koji je trajao od 27. do 30. travnja u Italiji po imenu Grand premio liberazione.
Upravo si se vratila sa Svjetskog kupa, reci nam kakvi su tvoji doživljaji?
Pa, sve situacije bilo loše ili dobre su se desile na zadnjoj trci, od užasno teške trase koja je bila puna brda do kiše, defekata pucanja guma, kotača, padova. Bila je to prava proba vlastitih mogućnosti te stvarni surovi biciklizam. Utrka je trajala 5 dana, sudjelovala sam na utrci kao članica biciklističkog tima Loborika favorit tim koji smo osnovali ove godine. Osvojila sam 75. mjesto.
Jesi li zadovoljna plasmanom?
Startalo je 120 cura, a utrku je završilo nas 85. Pet dana traju utrke i svaki dan nosi svoj poredak, znači vremena se zbrajaju, a ja sam prvi dan imala nesreću. Na startu mi je pukla guma i kotač i time sam dobila zaostatak koji nisam mogla nadoknaditi, ali iz dana u dan je trajala borba s umorom, kišom, hladnoćom. Zadnji dan je bila temperatura od 7 stupnjeva i kišu sva 3 sata utrke što je bilo stvarno izazovno, hehehe (smije se). Uglavnom, zadovoljna sam samim time što mi je to prva etapna utrka, što sam provjerila svoju upornost i izdržljivost i snagu te uspjela izdržati do kraja.
Vratimo se malo u prošlost. Koliko dugo se baviš biciklizmom?
Čistim biciklizmom, natjecateljskim, bavim se nepune 3 godine, a prije toga sam bila 2 godine u triatlonu. Ovaj sport zahtjeva jako puno vremena. Nažalost ja sam se počela baviti s biciklizmom sa 23 godine. Biciklizam kreće oko 11-te, 12-te godine tako da se smatram juniorkom. Brzine su strašne, između 40 i 50 km/h tako da je potreban određeni period vremena kako bi se tijelo i organizam prilagodili tim naporima.
Za jednu juniorku imaš dobre uspjehe na seniorskim natjecanjima, nabroji nam neke kojih se možeš sjetiti.
Dvije godine za redom (2007. i 2008.) zauzela sam treće mjesto na državnom natjecanju u sprint i olimpijskom triatlonu, 2009. bila sam viceprvakinja Hrvatske u polu iron manu (disciplina koja se sastoji od 3 km plivanja, 80 km vožnje biciklom i 20 km plivanja).
2009. i 2010. godine bila sam prvakinja Hrvatske na pistovnom biciklizmu, 2009. i 2010. viceprvakinja na biciklističkom usponu, 2009. viceprvakinja Hrvatske u kronometru (vožnja na vrijeme dužine od 13 km), 2010. bila sam pobjednica kupa Hrvatske. Uzela sam neke utrke i u Sloveniji.
Koliko često treniraš, koliko ti to odnese slobodnog vremena?
Treniram svaki dan. Treninzi se kreću od nekakvih odmor treninga od sat i pol dnevno do teških treninga u trajanju od 5 sati. Sve ovisi kako je trening strukturiran, ali prosjek je nekih 3 sata dnevno.
Što te je motiviralo da izabereš biciklizam?
U biti tek sam se nedavno sjetila da sam u srednjoj školi uvijek kasnila na početak nastave pa sam morala voziti bicikl iz petnih žila. To je moralo bar malo utjecati na snagu i izdržljivost nogu. Sada moj biciklizam tako i izgleda – uvijek moram ići do daske. Još sam u triatlonu shvatila da mi je najjača strana bicikl, tako da sam polako počela zanemarivati triatlon i sve češće ići na biciklističke utrke. Iako sam u triatlonu postigla jako dobre rezultate, to je bilo više na račun bicikla i trčanja.
Koliko je biciklizam djelovao na tvoju ličnost, je li ti pomogao i u svakodnevnom životu?
Biciklizam jako djeluje na ličnost, puno naučiš o samom sebi tijekom napornih treninga. Događa je puno situacija i u biti jako puno vremena provodim sama sa sobom, to je vjerojatno najveći utjecaj na promjenu karaktera. Trebaš biti satima sam sa sobom i tjerat se na patnju, jer ovaj sport je čista tolerancija mliječne kiseline što znači tolerancija boli, a pobjednik je onaj koji može praktički najviše ispatit samoga sebe.
Koja su ti odricanja bila najteža i koliko ti je sport utjecao na društveni život?
Nisam osjetila nekakvo odricanje jer sam vremenski pojačavala treninge, ambicije i prijatelje, ali ovo me ispunjava tako da to ne shvaćam nimalo kao odricanje. Uostalom, krenula sam u žestoke treninge s 23 godine i našla se u tome i ne žalim ni za čim.
U tvom višegodišnjem bavljenju triatlonom pa biciklizmom, koja ti je najljepša uspomena, a koja najgora?
Možda pomalo egoistično bi rekla da je svaka lijepa uspomena bila nagrada za trud koji ulažem, ali najljepša mi je uspomena prvi nastup na Svjetskom prvenstvu za Hrvatsku i ljudi koji su bodrili svakog - i prvu i zadnju, jednostavno je bilo fantastično.
Najgore sjećanje je poprilično friško, sad sa utrke u Italiji. Gledala sam kolegicu iz Slovenije kako pada sa bicikla pri brzini od 50 km/h i vidjela sam kako druga cura prelazi kotačem preko njene glave. Takvi trenutci te natjeraju da se zapitaš - što je meni ovo trebalo, ali svakako je puno više lijepih uspomena nego ružnih.
Da vratiš vrijeme nazad, bi li izabrala taj sport?
Definitivno. Biciklizam je zanimljiv jer ima uspona i padova, što moralnih, što loših treninga, a uvijek nađeš snagu da to preboliš i ideš dalje po bolje rezultate. Svaki dan sve više volim biciklizam.
Kakva je potpora države unazad par godina i danas za nadarene biciklistice kao što si ti?
Pa nadam se da ćemo uskoro uspjeti dovući sponzora jer kao svaki sport bez novaca nema života, zahtjeva angažman koji košta.
Osobno primam stipendiju na račun treće kategorizacije, imam titulu državnog prvaka u ciklokrosu (disciplina koja se vozi sa cestovnim biciklom po prirodnom terenu), a općenito potpora je u skladu sa situacijom u Hrvatskoj. Naravno da je to daleko ispod potreba koje bi se trebale zadovoljiti, ali bolje išta nego ništa. Optimist sam i nadam se uvijek boljoj potpori, pa tako i još boljim rezultatima.
Imaš li što poručiti čitateljima, pogotovo u Požegi gdje za biciklizam ne možemo baš reći da je razvijen sport.
I u Požegi i u cijeloj Hrvatskoj sve više se stvara dobra atmosfera oko sportova izdržljivosti. Najviše bi opravdala biciklizam kao brigu o zdravlju, ljudsko tijelo se mora kretati, to je apsolutna potreba, a bicikl i trčanje mogu pomoći ljudima. Ne mislim pri tome da svako mora zagrist toliko jako i poželjeti samodokazivanje kroz natjecanja, ali svi bi morali naći barem malo vremena za nekakvo kretanje kao brigu o zdravlju.
Ljudi koji se baš žele natjecati i postati sportaši moraju imati jaku mentalnu snagu kako bi se mogli nositi i sa pobjedom i sa porazom i krenuti dalje. Mislim da je to osobina koju svaki sportaš mora posjedovati. U Požegi znam za MTB klub i nadam se da će i cestovni bicikl dobiti svoje mjesto.
