Beč - grad snova
17.03.2012.
Ivan Jakovina
Pregleda: 16646
Centar Beča - stari fijakeri mame turiste
(FOTO: Ivan Jakovina)
Grad, najveća čovjekova tvorevina, najsloženija kompozicija oblika u prostoru, ulice, trgovi, avenije, bulevari, dvorišta i parkovi. Građani, stanovnici, posjetitelji, lutalice, uličari i sve u pokretu, pokretu života svakoga dana iznova. Tek u njihovom jedinstvu i skladu postižu se najveće vrijednosti grada. Grad ima vodeću ulogu u povijesti i razvoju ljudskih zajednica jer udovoljava nizu potreba pojedinca i društva. Gradovi su obilježili civilizacije, bili svjedoci vremena, mijenjali se, rasli i propadali. Neki su gradovi nestali, postali su samo dio povijesti, neki su zaboravljeni, neki nikada nisu ni bili bitni.
Europski gradovi su svakako jedinstvena priča u ovome svijetu milijardi. I u Europi su se gradovi rađali i umirali, dominirali i bili rušeni, zaboravljani nestajali. No neki su i opstali kako bi ispričali priče, kako bi nas inspirirali i ostavili fascinirane svaki put kada se zateknemo na njihovim prostorima.
Čovjek, pojedinac, putnik, svaki na svoj način dolazi u gradove na svome putu, doživljava ih i pamti, ponekad piše o njima. Postoji više vrsta putnika: lutalice, skitnice, nomadi, trajni putnici, turisti... kako god ih nazivali svima je jedno zajedničko, put. Jedna je od kategorija putnika već naveliko iskorištena, isprana i istrošena komercijalnim potrebama, ona najčešća, kategorija putnika turista. Po definiciji, to je netko tko putuje i posjećuje mjesta zbog vlastitog zadovoljstva. Na kraju, kako god ga kategorizirali, istinskog putnika sve zanima, on želi iskusiti nove stvari, želi upoznati nova mjesta, ljude, kulture, mirise i okuse. Putnik koji ne putuje često sanjari, gotovo neprekidno, putuje bez pokreta, jedino mu to i preostaje kako bi utažio svoju potrebu za kretanjem. Snovi putnika mogu biti svjesni, mogu biti skromni, ponekad i nedostižni, a ponekad se snovi mogu i ostvariti.
Zgrade u središtu Beča
Postoje gradovi koji su vrijedni snivanja i u kojima se čovjek, kada ih posjeti, osjeća kao da je tek tada ustinu usnuo. Jedan takav grad je Beč, raskošna europska prijestolnica, kraljevska metropola na Dunavu, nametnula se kroz povijest kao jedno on najvažnijih kulturno političkih središta Europe. Jedino raskošnije od Beča je Beč u vrijeme Božića kada grad zablista u svoj svojoj raskoši i ljepoti, kada hladne kontinentalne zime postaju tek manja neugodnost pod svjetlima grada, kada neugodni zimski vjetar postaje tek prijatelj u šetnji ulicama, tek razlog više da zagrlite suputnicu i uživate u trenutku. Takvu šetnju Bečom započeo sam radoznalo noću kada su velike zgrade obasjane tisućama detalja, glavni putokaz.
Votivkirche
Našao sam se u devetom od 23 bečka okruga i krenuo prema središtu grada. Alsergrund je studentski dio grada gdje se nalaze i mnoge medicinske ustanove, a koji je bio dom oca svih psihoanalitičara, Sigismunda Schlome Freuda, Sigija, kako ga je žena zvala. Sigmund Freud, kako ga mi zovemo, živio je, djelovao, analizirao i pisao u ovome dijelu grada na broju 19 ulice Berggase punih 47 godina kada ga je iz grada otjerao dolazak nesuđenog pacijenta. Upravo je ovdje napisao „Tumačenje snova“, njegovo najpoznatije djelo koje je bazirao na vlastitim snovima. U Freudovom Beču koji me ugostio, dominirala su dva tornja Votivkirche. Osvijetljeni tako u mraku, bili su prvi putokaz u noći. Krenuo sam prema tornjevima i s desna mi se otvorio pogled na gradsku vijećnicu, bečki Rathaus. Ove dvije fascinantne zgrade su mi potvrdile da se nalazim u Ringstrasse, raskošnoj ulici, mjestu nekadašnjih gradskih zidina koja povijesnu jezgru grada ( Innerstadt ) okružuje s tri strane. Crkva Votiv svoje postojanje duguje atentatu na cara Franju Josipa koji se dogodio na ovome mjestu. Atentat nije uspio, a kao znak zahvalnosti na sreću u nesreći uspjela je inicijativa kojom je izgrađena jedna od najvažnijih neogotičkih sakralnih građevina. Dogovorio sam ponovni susret danju i nastavio „napadati“ gradsku jezgru sa sjevera. Beč je zahvalan pješački grad - strogi centar prvi okrug, ring, kako ga zovu stanovnici, nije velik i vrlo ga je jednostavno obići pješice, a po potrebi gradski prijevoz je raznolik, funkcionira izuzetno dobro te uz 800 kilometara biciklističkih staza daje punu slobodu kretanja.
Grabenstrasse
Noć je bila hladna, no ne i neugodna. Došavši u povijesnu jezgru, Innerstadt hladnoća je postala nebitna. Otmjen, raskošan, stilski dekoriran eksterijer karakterizirao je sve što se moglo vidjeti. Svaka ulica ukrašena jedinstveno, svaka zgrada osvijetljena posebnim stilom, kao da su se natjecale koja će raskošnije i originalnije zasjasti te prosinačke noći. Našavši se na živoj Grabenstrasse znao sam da sam blizu samog središta gradskoga centra. Ulica Graben puna ljudi, trgovina, najpoznatija je bečka ulica u samome srcu, gradskome prvome okrugu. Graben me dostojno uveo na Trg sv. Stjepana, cilj moje šetnje. Trgom neskromno dominira istoimena katedrala sv. Stjepana.
Katedrala sv. Stjepana
Freud je davno, secirajući ljudski um, podijelio strukturu ličnosti na tri dijela nazvavši prvi dio ID. Id je objasnio kao urodjenu komponentu ličnosti, koja sadrži sve psihološko kod pojedinca. Stephensdom nije psihološka pojava ali je zasigurno arhitektonska ID ovoga grada. Steffl, kako je odmila zovu, izdiže se na svojim gotovo tisuću godinama starim temeljima visoko iznad središta grada. Njezini 136 metara visoki neogotički tornjevi prkosno dominiraju, dok njezini zidovi pričaju stotine priča. Njezino zvono Pummerin, koje se nalazi u sjevernom tornju, teško 20 tona, odliveno je od sto topovskih kugli, ratnoga plijena neuspješne turske opsade Beča. Katedrala je za svoga vijeka bila domaćin mnogim važnim zbivanjima, ženidbi W.A. Mozarta, njegovom pogrebu kao i posljednjem pozdravu caru Franji Jospu u ne tako dalekoj povijesti. Trg je srazmjerno građevini vrlo malen, a i ostale ulice centra srazmjerno veličini gube bitku s građevinama. Vođen hladnim vjetrom kao istaknutim predstavnikom ove zimske večeri, vraćam se Grabenom prema Trgu sv. Mihovila, Michaelerplatzom, jednim od najimpresivnijih trgova u Beču kojim dominira raskošni ulaz u palaču Hofburg. Ovaj mali dio kraljevske palače neskromno pozira privlačeći poglede prolaznika na svoje bogato pročelje.
Suprotno od nje se nalazi jedna od prvih bečkih modernih građevina zvana Looshaus. Ne tako razmetna zgrada djelo je poznatog arhitekta Adolfa Loosa. Kada je sagrađena 1910. šokirala je građane koji su još uvijek bili navikli na klasične stilove gradnje. Tada je dobila ime „Kuća bez obrva“ zbog nedostataka ornamenta na pročelju. Upućeni kažu da je i car Franjo navukao zastore kako je ne bi morao gledati. Na ovome trgu je jedna od nekoliko postaja fijakera, elegantne konjske zaprege koje su nekada služile kao taxi vozila, danas kao romantični prijevoz očaranih turista.
Stari fijakeri
Preko blještavog, ali malenog Michaelerplazta došao sam do velikog Heldenplatza. Veliki trg junaka kojim dominira dio Hofburga, nova palača NeuBerg postao je te večeri dom jednom talijanskom kamperu koji se kao pravi heroj između četiri gradska kampa parkirao upravo na ovaj trg. Na Trgu junaka se nalaze dvije konjaničke skulpture, one princa Eugena Savojskog i nadvojvode Karla, poznatih austrijskih vojnih vođa. U tami slabo primjećujem detalje na statuama velikih junaka među kojima se 1938. pojavio antijunak Adolf, nesuđeni pacijent starog doktora Sigija i objavio pripojenje Austrije Trećem Reichu. Sada sam se među njima nalazio ja i komotna talijanska obitelj koja se grijala u malom kamperu. Proteklo je već nekoliko sati u centru bečkoga ringa, no ostalo je još toliko toga za vidjeti. Šetnja koja zahtijeva i ponešto energije dovela me kod štanda s kobasicama na Albertina platzu gdje se nalazi istoimeni muzej. No, iako je Albertina muzej u svojim zidinama skrivao djela velikih poput Da Vincia, Rembrandta, Michelangela… trenutno žarište moje radoznalosti postala je vruća kobasica u pecivu koju sam držao u rukama.
Heldenplatz
Štandovi
Grad je bio pun takvih štandova i uvijek su bili zanimljivo mjesto, mjesto okupljanja gdje se s nogu može predahnuti i odmoriti. Naslonjen na štand gledao sam Bečku državnu operu. Wienere Staatsoper, jedna od najpoznatijih opera u svijetu, impozantna građevina u stilu neorenesanse, još za vrijeme građenja izazvala je brojna negodovanja suvremenika. Naravno da je nije volio ni car Franjo Josip koji ju je pogrdno uspoređivao s kolodvorom. Na dan kada je otvorena operom se orio Mozartov Don Giovanni. Nasuprot opere se nalazi poznati hotel Sacher. Luksuzni hotel otvorio je Eduard Sacher, sin Franca, poznatijeg kao oca Sacher torte, remek djela slastica koju je osmislio sa 16 godina.
Opera toilet
Nakon malo odmora i okrijepe u hladnome pivu valjalo je krenuti dalje, ali prvo posjetiti zahod. Ušao sam u pothodnik nedaleko opere u nadi da ću pronaći bilo kakav toalet. No, naišao sam na ne bilo kakav nego Opera toilet. Ipak, u gradu glazbenih velikana poput Haydna, Beethovena, Schuberta, Straussa, Bhramsa, Mahlera nije čudno da i toalet ima svoju opernu izvedbu.U zahodu koji svojom dekoracijom glumi unutrašnjost slavne opere i čiji zahodski boksovi podsjećaju na ulaze u partere i gdje se neprestano vrti Mozart i uriniranje postaje jedinstveno iskustvo, poprima jednu novu dimenziju tako da i osnovna tjelesna potreba postaje kulturni čin. Tako sam se uz taktove „Lijepog plavog Dunava“ olakšao, kulturno uzdigao i krenuo dalje. Bio sam na samome rubu ringa pa sam se okrenuo i vratio prema Grabenu te počeo istraživati u smjeru Dunavskog kanala koji je četvrta granica Innerstadta. Noć je već bila odmakla ali ulice su još uvijek bile pune ljudi, takva je valjda noć u Beču. Usprkos hladnome vremenu, vjetru, ulice su bile žive, zgrade velike i osvijetljene, glazba na svakome uglu, neumorni šetači poput mene tražili su još mnogo toga za vidjeti. Uskoro sam se opet našao u centru i, produživši prema kanalu Dunava, naišao sam na Jugendplatz, Židovski trg. Prostorom dominira spomenik žrtvama Holokausta. Bezimena knjižnica, kako je nazvan, na prvi je pogled najmanje neobičan. Njegove zidove tvore knjige okrenute hrbatom prema unutra, na prednjoj strani dizajnirana su vrata koja se ne mogu otvoriti. Oko spomenika se nalaze imena 41 mjesta na kojima su pogubljivani austrijski Židovi tijekom nacističkog režima. Nejasan spomenik objasnila je interpretacija koju sam potražio: okrenute knjige predstavljaju ideje, mrtve ideje ljudi koji ih nisu stigli zapisati, a medđu njima je i lijek protiv raka koji nikada nećemo otkriti jer su nam te knjige tako okrenute, a njihovi mrtvi autori ih nikada nisu ni napisali. Krajnja poanta, ako ubiješ nekoga možda si ubio i sebe. 
Židovski trg
Najstarija ulica u Beču
Okružje Židovskog trga je najstarija jezgra Beča, najstarija ulica, najstariji restoran, najstarija crkva, sve je ovdje na okupu, još uvijek istovjetno, u funkciji, kao svjedok vremena i živa slika bogate povijesti, postoji, stoji na svojim mjestima stoljećima. Tako na primjer usprkos svim razaranjima Ruprecht Kirche, Crkva sv. Ruprehta, koja se smatra najstarijom crkvom u Beču, još se uvijek nalazi na istome mjestu od davne 740., kada podaci kažu da je osnovana. U moru malih ulica koje podsjećaju na dalmatinske gradove smjestilo se mnoštvo malih radnji, restorana, kavana koje služe kao društvena gnijezda u hladnim zimskim noćima. Točno na pola puta izmedju poznatih bečkih crkvi smjestila se Backerstrasse, ulica poznata po najboljem bečkom odresku i po jednoj od najpoznatijih klasičnih kavana.
Bečki odrezak
Kaffe Alt Wien, kavana Stari Beč, kako joj i ime govori, odiše duhom nekog drugog doba, interijer kao da je zamrznut u tridesetim godinama kada je kavana otvorena. Te večeri se Alt Wien sa svojim zidovima obučenima u stare filmske postere, zrakom obojanim u dim, drvenim stolicama i stolovima koji kao da su oduvijek ovdje, nametnuo kao idealno mjesto za stanku. Prvih trenutaka ipak malo neobična atmosfera kavane bez glazbe, jer pravim gostima ipak ovo je mjesto gdje se vode razgovori i čita, a ne gubi vrijeme. Pun gradskih boema i umjetnika, pravih i onih koji samo tako žive, ubrzo je postala prava mala oaza okrijepe i novih saznanja. Uz „Krügel“, veliko pivo, kako ga zovu Austrijanci, teme su se otvarale lako i razgovor je postao nešto prirodno bez obzira na jezike sudionika. Ovdje se tako otvorila i tema lokalne problematike, nešto o čemu većina putnika ipak ne uspije dovoljno saznati. Beč godinama zauzima prva mjesta raznih ljestvica koje mjere kvalitetu života u nekom gradu i kao takvo popularno mjesto postao je i dom mnogima. Zadnjih nekoliko godina problem je sve veći broj imigranata. Balkanski imigranti koji su naseljavali grad u prošlom stoljeću velikim su se dijelom uspjeli integrirati i ne predstavljaju značajniji problem. Posljednjih nekoliko godina sve je više doseljenika iz siromašne Afrike i zemalja Istočne Europe. Poslovi se više ne nalaze lagano kao prije, konkurencija je sve veća i jača, što dovodi do toga da mnogi od novih bečkih stanovnika, bez znanja jezika, sa svojim ilegalnim statusom jedinu budućnost vide na ulici, tj. u kriminalu kao glavnom izvoru zarade. Droga kao glavna djelatnost podijelila je čečenske i nigerijske skupine koje se nemilosrdno bore za prevlast na tržištu. Neki dijelovi grada više nisu tako sigurni pa se i ovaj stari europski grad bori s modernim problemima velikih gradova. Takvu cijenu koju plaćaju najveći, ovaj grad još uvijek dobro skriva. U centru se čovjek osjeća vrlo sigurno i ne vidi jedno drugo lice stvarnosti koje postaje svakidašnjica na drugim mjestima, usprkos svih problema Beč je i dalje siguran grad. Kako je „Krugel“ opustio, a hladnoća smanjila pješački entuzijazam, novi izlazak na ulicu bio je samo sredstvo odlaska na neko novo mjesto i nastavak razgovora.
Flex cafe
Uz bok stare gradske jezgre, u okolici Ruprechtskirche smjestio se „Bermudski trokut“. Bermuda Dreieck pješačka je zona koju karakterizira bogat noćni život, glasna glazba i klubovi koji rade do jutra. Najpoznatiji, djedica svih bečkih klubova je „Flex“ gdje DJ-i svake večeri pune klub. Eksluzivnim programima i neumornom svirkom klub se nametnuo kao broj jedan. Kako je noć već bila odmakla, idealnim mjestom za još jedno piće učinio se Flex caffe koji se nalazi iznad razine tla, za razliku od kluba i koji je nešto manje bučan. Zanimljivo je bilo gledati petnaestak crnih mladića koji su stajali nedaleko kluba i pokušavali prodati svoju „robu“ svakome tko bi naišao. Nisu imali mnogo uspjeha jer su ih prolaznici uglavnom izbjegavali i naširoko zaobilazili. To su bili Nigerijci koji su očito držali ovaj dio grada što se trgovine narkotika ticalo. Odlučio sam na povratku u hotel ne zaobilaziti pothlađenu skupinu dilera nego proći direktno kroz njih. Bilo mi je sve to skupa zanimljivo što se nije moglo vidjeti na njihovim licima dok sam se kretao prema njima. Vjerojatno su uvidjeli da nisam zainteresiran za njihove akcije tako da su me poštedjeli uličnog marketinga. Došavši u topli hotel u deveti bečki okrug, nakon duge noći poželio sam Gute nacht i utonuo u san.
Beč noću je kao pozornica gdje su glavne zvijezde raskošne zgrade koje obasjane reflektorima poziraju pred milijunima poklonika koji ih dolaze gledati. Kada je dan lijep kao taj kada sam si poželio Guten morgen, reflektore zamijeni sunce i tada se zvijezde pokažu u svoj svojoj raskoši u ulozi života. Tek danju se mogu uočiti silni detalji, arhitektonsko razbacivanje, raskošna pročelja, parkovi, ulice, sve je šareno, vidljivo. Nisam dugo oklijevao, obišao sam sve ponovno, kao da sam tek stigao, primijetio sam da se Votiv crkva obnavlja što je česta pojava zbog osjetljivoga pješčenjaka od kojega je građena, pred gradskom vijećnicom su sklapali štandove od Božićnoga sajma, ulica Graben je bila puna ljudi kao i noć prije, Katedrala sv. Stjepana je i dalje neosporivo dominirala, fijakeri na Michaeler platzu su neumorno vozili turiste, palače su se uzdizale okupane suncem, sve je još uvijek bilo veliko i raskošno.
Statua nadvojvode Karla
Neke skulpture poput statue Nadvojvode Karla na Trgu heroja gledao sam malo dulje i s više zanimanja. Ova konjanička skulptura koja prikazuje heroja Karla na propetome konju je najveća statua koja koristi samo dva potpornja, točnije samo dvije stražnje noge. U vrijeme postavljanja bila je druga takva statua u svijetu i smatrana je tehničkim čudom. Napravio ju je austrijski kipar Anton Dominik Fernkorn koji je također odgovoran za nama blisku konjaničku skulpturu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Promatrajući tako Karla koji je pobijedio Napoleona i njegovog sada kolegu, kip heroja princa Eugena Savojskog koji je otjerao Turke, u daljini sam primijetio zgradu koja se izdvajala iz kasične arhitekture. Prošavši kroz Volksgarten (Narodni park) ispred mene se otvorio pogled na Bečki parlament. Posebnost ove građevine je u tome što je sagradjena u grčkom stilu i svojom impozantnom pojavom opravdava ulogu koja joj je dodijeljena. Na krovu su statue poznatih filozofa, pisaca i političara kao što su Sokrat, Platon, Plutarh…
Parlament
Innerstadt je tog dana bio nagrađen suncem, ulični performeri svih zanimanja su bojali atmosferu svojim nastupima i imao sam osjećaj da bih mogao godinama ostati ovdje, u prvom bečkom okrugu. Grad je ipak nudio puno više, a vremena je bilo sve manje, tako da sam odlučio biti „lud“ i napustiti bečki ring koji me tako lijepo ugostio, morao sam prekrižiti što više sa izgužvanoga papirića u džepu. Poslije prvog ide drugi gdje se nalazio Prater, veliki park, nekada lovište carske obitelji i poznati i istoimeni bečki lunapark. Zabavnim parkom dominirao je divovski kotač, ja, neprestano nadvišen velikim građevinama, sjeo sam na poznati bečki kotač kako bih se uzdigao i promotrio grad iz druge perspektive.
Wiener Riesenrad, kotač visok preko 60 metara, jedno je vrijeme bio najviši na svijetu, a do sada ostao jedna od prepoznatljivih gradskih atrakcija. Vožnja u kotaču starom preko stotinu godina traje petnaestak minuta u kojem vremenu se pruža fascinantan pogled na ustinu veliki grad čiji se krajobraz prostire i izvan daljine jasnoga pogleda. Moguće je doživjeti krovove Beča luksuznije, uz romantičnu večeru, Crystal šampanjac i Swarovski kristale ali mi se čini da za 400 eura ne mogu kupiti pravu romantiku te istu odlučujem tražiti na zemlji pa se iz drugoga okruga selim u treći. Uzimam crvenu U1 liniju metroa i brzim vlakom skraćujem si korak prema jugu sve do barokne palače Belvedere. Gornji i donji Belvedere razdvojene parkom tvore jednu od najljepših lokacija u gradu. Izgradio ih je princ Eugen Savojski kao svoju ljetnu rezidenciju za odmor u pauzama između borbi. Danas se ovdje nalazi muzej u kojemu djeluje Austrijska galerija Belvedere. Poznate slike sada krase unutrašnjost palače, a među njima najpoznatija slavna artnouveau „Poljubac“ (der Kuss) Gustava Klimta. Uz sada malo manje sunca proveo sam neko vrijeme u parku lako nalazeći romantiku ovdje na otvorenom hladnom prostoru bez kupovanja ugode, samo uz suputnicu i stvarne motive bezvremenskog Klimtovog klasika.
Dan se približavao kraju… kako me je crvena linija dovela do Belvederea, tako mi je zelena uštedjela korake doprativši me u 13. okrug do posebne lokacije koju sam čuvao za sam kraj moje šetnje. Izašavši iz stanice na razinu ulica krenuo sam prema smjeru odakle su izvirali ljudi. „Lijepi izvor“ je bio moj cilj, u prijevodu Schönbrunn, dvorac Schönbrunn. Prekrasan dvorac s parkom jedan je od najvažnijih kulturnih spomenika u Austriji. Palača i vrtovi odražavaju ukus, zanimanje i težnje habsburških vladara čija je bio rezidencija. Nekadašnji carski ljetnikovac i najstariji zoološki vrt na svijetu godišnje posjeti pet milijuna turista čija šetnja uglavnom završi na šesdeset metara visokom brdu odakle se s vidikovca pruža mini panorama na dvorac i grad u pozadini. Polako šetajući prema tome vrhu, pokušao sam doživjeti što je više moguće, dan je sada već bio siv bez sunca što nije bilo bitno, bio je to vrhunac Beča, vrhunac dana i moga dolaska. Svjestan da se bliži kraj, morao sam još nešto učiniti.
Kada je čovjek gladan u Beču neki prijedlozi se nude kao logični, rijetko koji grad se može pohvaliti tako poznatom kuhinjom. Neprikosnoveni kralj gradske gastronomije neosporno je bečki odrezak. Legenda kaže da korijene vuče iz Bizanta gdje su meso posipali zlatom. Vođen tom mišlju ubrzo sam bio opet u prvome okrugu na bečkom odresku klasično posluženim uz krumpir salatu i limun, na trenutak zaboravivši na sve ostalo. Nakon „zlatne gozbe“ godila je šetnja u smjeru hotela, u sumrak, kroz Josefstadt, bečki osmi okrug gdje sam privučen zanimljivim razigranim zvukovima ušao u Jazz club Tunnel. Živom jam svirkom do kasno u noć okupirano je moje budno snivanje. Kad su se svjetla jazz tunela ugasila, svjetla ulične pozornice su već dugo sjala, zvijezde večeri su me dopratile do hotela i ja sam se uz Gute nacht Vienna oprostio s gradom.
Jazz Club Tunnel
Ovaj uistinu kraljevski grad, njegove krasne građevine, veličanstvene palače, raskošne crkve prošlih stoljeća, carska uzvišenost, šarm, suvremena arhitektura, šarolika kulturna scena, bogat noćni život zadovoljit će društvenu glad svakog pojedinca. Putovanje u Beč postat će ustinu „Via Regia“ svakom turistu, kraljevski put u nesvjesno, kako je Sigi nazvao snove od kojih se neki ipak ostvare.
